Blagodati slobodnog vremena ovaj
naš radnički narod koristi i da ode na kavu. I sjedim ja tako u jednom
zadarskom kafiću, lagano ekipa i kava i zujim okolo. U tom zujanju prekine me
glas sa zvučnika koji i nisam dugo čula. Britney Spears. Znate koja je?
Trudi
se B. iz petnih žila i tugaljivo nariče: I’m not a girl, not yet a womaaaaaaan…
Što sam izvukla od Britney Spears? Osim lakih nota, ostao mi je taj stih u
glavi još danima. Kad je to vrijeme kad djevojka postane žena i upozna
blagodati istog? Kako sam ja, od djeteta do cure, postala žena? Nitko ne zna.
Djevojčice
se uče kako moraju biti strpljive, pametne i nastojati ugoditi svima. I moraju
biti lijepe, to je kao pod normalno. I tu se stvaraju ružni stereotipi koji
žene prate godinama i ne daju im da dišu normalno. Svjedoci smo vremena kad se
od žena očekuje, u najmanju ruku, čudo.
Od malena nas bombardiraju slikama
savršenih žena, pa se već od najranijih dana susrećemo s ogledalom koje uvijek
pokazuje kile viška kojih često ni nema, bore koje nisu moguće u tim godinama i
nedostacima file za grudnjak. Nije smiješno, pitajte bilo koju ženu.
Kao da nam
to nije dovoljno, ako ste neudana žena u tridesetim godinama, svaki dan vas
bombardiraju neumoljivim pitanjem: Kad se misliš udati i roditi?! Kao da je to
jednostavno. Naći normalnog muškarca koji nema komplekse maminih skuta i inih
komplikacija, ravno je onome da ista ta žena ubode dobitak na kladionici.
Onda
još moraš znati kuhati i prati, kao da je to kvantna fizika. A ne možeš više ni
samo doma sjediti i odgajati djecu jer to kao nije posao, nego moraš imati i
karijeru. I sve to sedam dana u tjednu, 24 sata na dan, cijeli život. Nekad su
žene bile “samo” čuvarice ognjišta, majke i kuharice. Kako je vrijeme
evoluiralo, a društvo shvatilo da je ženama to nekako premalo, od njih se
očekuje sve više i više.
Je li lakše bilo biti žena u prošlim stoljećima ili
sad, u vrijeme svemogućih? Teško je na to pitanje odgovoriti ako niste nekim
čudom prevarili vrijeme i živjeli u svim tim razdobljima. Pričat će se jednom
kako je nekad, u davnoj davnoj prošlosti, postajala vrsta žena koje su bile
kućanice i majke, bez karijere i tog utega za vratom.
Pričat će se jednom kako
je žena u nekim davnim vremenima živjela u zemlji koja se zvala Hrvatska i nije
imala karijeru. Osim one žene, majke, supruge, kćeri, sestre, bake. Kako je
jednom rekla jedna moja prijateljica, žena u tridesetim godinama, umorna od
propitkivanja kad će se udati i roditi: Dajem sebi još par godina i ako ne
nađem normalnog muškarca koji će me prihvatiti takvu kakva jesam, odustajem od
ljubavi.
Boli me briga i za seks i za brak. Jedino od čega neću odustati je
dijete. Nisam još za baciti, ima klinika koje se bave tim stvarima i ja ću biti
samohrana majka. Ako može Severina, bogami mogu i ja. Evala. Ali, nismo svi
Severina. Iako, vidim ja da je njoj dobro u životu. Riješila se onog kralja
bakra, cinka ili čega već, došla je u neke godine, osigurala sebi i malome
život i egzistenciju i boli je briga za sve okolo. Ali, nismo svi Severina.
Strašno me boli kad se žene ne znaju držati zajedno. Muškarci, morate priznati
da imam pravo, uvijek pokrivaju leđa jedan drugome. Što god je u pitanju, drže
se skupa. A žene? Žena je ženi često kokoš.
Previše kokodakanja, a premalo
solidarnosti dovodi do toga da žena vrlo često ima prijateljice za trač i
izlazak, ali kod bitnih pitanja prijateljstvo padne u vodu. Čast iznimkama. Ako
me već vučete za jezik, svaka žena mora biti multipraktik. Onaj s tri brzine
koji sve to stigne za one 24 ure što nam je dano. I u životu je odlikaš. Onaj
koji sve životne ispite polaže s odličnim.
