"Kad govorim o održivom turizmu, ne mislim samo na ekološku održivost, već na održivost u odnosu na lokalni život i kulturu. Kad se u nekoj sredini lokalni način i kultura stave iza turizma i općenito biznisa, možemo reći da gasimo nešto što je stoljećima građeno i što posjetitelji zapravo žele doživjeti: iskustvo lokalnog života i kulture. Kad ostanemo bez toga, nemamo baš puno ponuditi." (Cath Dutton (UK), predavač na seminaru u organizaciji HTZ).
Prije nepune dvije godine smo na letu za Zadar čitali članak jednog britanskog putopisca o štetnosti depopulacije gradske jezgre Dubrovnika i Korčule, te štetnosti takvog trenda za mnoge mediteranske gradove.
Prošle (kao i ove) godine se u stranim medijima mogla pratiti kampanja stanovnika središta Barcelone koji su organizirali javne tribine, medijske i online akcije, pa i ulične prosvjede, sve s ciljem zaustavljanja depopulacije gradskog središta, održanjem lokalne kulture i životnih navika stanovništva.
Mnogi hrvatski sociolozi također upozoravaju na negativan trend depopulacije, opću apartmanizaciju i zimmer frei gradove, sezonske cikluse građanske kulture kao i na ubrzano slabljenje urbanog pulsa u tkivu većine dalmatinskih gradova.
Svugdje, osim ovdje, je jasno kad treba uključiti alarme. Ovdje taj trend nije ni blizu ozbiljno shvaćen, već naprotiv – Zadar se prestrojava u traku za ubrzavanje. Svjedoci smo praznog i pustog Poluotoka sa sve starijim stanovnicima, “Preradović” je gotovo pusta škola, poslovni prostori prazni, djece nema ni na ulicama ni u dvorištima, DHM je kancelarijski prostor, stanari su u očima različitih poduzetnika i investitora postali neprijatelji razvoja i prepreka za dodatnu zaradu.
Gotovo svaki stanar je postao beskorisni zauzimatelj prostora koji se može unovčiti. Zelenilo je nekad bilo ukras i potreba a danas je smetnja proširenju štekata (od oleandra na Kalelargi pa nadalje), parkovi postaju komercijalni prostori, crkvena zvona nepoželjna jer pojačavaju jutarnje mamurluke, spomenici kulture su postali kulise za light-show kontroverznih okupljališta, razglasi…
A lokalno stanovništvo, suočeno s nebrigom mjerodavnih, bez ijedne stranke ili organizacije kojoj se mogu obratiti, ostaju tu nakon što se poduzetnici namire i povuku u svoje mirne domove.
Grad i njegova kultura, naslijeđe i baština, javni prostori i ustanove, javne površine itd. postaju roba a stanovnici središta teret u trgovanju poput puža na glavici salate.
Kad pogledam na “Projekt Vrata Zadra” (Burj Al Zadar?), vidim da nema ceste prema Poluotoku kao ni na izlazu na Foši, pa se pitam: a Hitna, vatrogasci, dostava, pjaca, peškarija, automobili…? Ili je u planu da nema stanara i auta ?
Ako to sve tako i nastavi, a ništa ne govori da neće, što će biti Poluotok osim 3D kulise poput replika piramida, Eiffelovog tornja ili Venecije u Las Vegasu ?
Sve više turista želi local experience, a naša se ponuda opet svela na use-nase-podase, a grad se pretvara u resort kojim će upravljati Poluotok d.d. Ili pak Zadar d.d.
Meni je ok, ja Grad nosim u sebi kao i meni dragi ljudi (a i manje dragi) pa mi ga skupa s Kalelargom nitko ni ne može uzeti i preimenovati. Tako i mnogima koji ga žive na raznim kontinentima. No, što će od toga biti za samo 20 godina?
Mislim da smo jedina sredina koja ignorira znanstvena istraživanja, znanstvenike i izruguje se s titulama doktora znanosti, pogotovo znanosti o društvu. To mi izgleda poput reakcija pripitog i neobrazovanog kojem, kad mu doktor dijagnosticira opasnu bolest, odmahne rukom i odbaci liječenje oslanjajući se na žlicu meda, limun, masiranje rakijom i bićerin iste. Bez obzira što je na milimetar od gnojne upale pluća.
Posebno me začuđuje pojava općeg prihvaćanja takvog stanja, kao da ne postoji niti jedan drugi način djelovanja koji bi oživio nekad izuzetno vitalan grad i njegovo središte. Kao da su trenutna rješenja jedina ispravna i moguća i da drugačije jednostavno ne može. I to u vrijeme znanosti i znanja, tehnologije, demokracije, nakon rata za nezavisnost i napora za ulazak u europsko društvo ?
Gotovo prazan Trg na koncertu grupe “Forum”, u povodu Dana grada
Zadra nije privukao niti stranački “obojane”. Niti uposlio
zadarske produkcijske snage. Nije teško za pretpostaviti što bi
napunilo trg, jer je gotovo u isto vrijeme Hitch bar bio prepun
zadarske mladosti na koncertu Željka Samardžića.
Za kraj, preporuka i pitanje:
1. Potražite i pogledajte film “The Venice Syndrome” (“Portret
grada u procesu samouništenja”),
2. Do kad traje kurbin pir ?
autor: Nenad Nešović @NeshoZD
