Godina je 1958. Nijemci su u potpunosti okrenuti ka budućnosti i rat je za njih gotova stvar. No, što je s onima koji nikad nisu platili za počinjene zločine?
Braća Coen ponovno (op.a.”Hail,
Caesar!”) u kinima? Hmmm… da, al’ ne i u našem (barem ne za sad).
Izgleda kako ćemo se ponovno morati strpiti. Umjesto zabave (ne računajući
posljednju komediju Willa Farrella, “Daddy’s Home”) ovaj tjedan smo
premijerno dočekali hvaljenu njemačku dramu koju nipošto ne biste trebali
propustiti. Prije negoli započnem nabrajati razloge, krenimo s onim: -O čemu se
tu radi?-
Godina je 1958. Nijemci su u potpunosti okrenuti
ka budućnosti i rat je za njih gotova stvar. No, što je s onima koji nikad nisu
platili za počinjene zločine?
Im Labyrinth des Schweigens (2014)
Režija: Giulio Ricciarelli
Uloge: Alexander Fehling, André Szymanski, Friederike Becht, Johannes Krisch, Gert Voss…
Žanr: Drama, povijesni
Trajanje: 122 min
Nekadašnji nacistički krvoloci sad normalno
koračaju ulicama, bezbrižno radeći posve normalne poslove i baš nitko ne mari
za to? Prolazeći uz dvorište jedne Frankfurtske škole, Simon (J. Krisch)
zastane u čudu. Zar je moguće da njegov nekadašnji tamničar iz logora u
Auschwitzu sad neometano radi kao učitelj?
Simon u šoku i nevjerici vijest saopći svojem
prijatelju, novinaru Thomasu Gnielki (A. Szymanski) koji se odmah uputi u
državno tužiteljstvo. Nažalost, odvjetnici tu informaciju prihvate s
podsmijehom, uvjeravajući ga kako su logori obična izmišljotina i dio ratne
propagande. Njihovo mišljenje ne dijeli i mladi, nadobudni, al’ pravični
tužitelj Johann Radmann (A.Fehling) koji se zainteresira za slučaj. Otkrivši
određene informacije o zloglasnom učitelju, Johann se obrati generalnom
tužitelju, Fritzu Baueru (G.Voss) koji mu pruži potpunu podršku u istrazi, a
kasnije ga imenuje i glavnim tužiteljem za proces nad zločinima počinjenim u
Auschwitzu. Sa svakim novim svjedočanstvom preživjelih zarobljenika, kod Johanna
raste opsesija za hvatanjem počinitelja, i to prvenstveno Josefom Mengeleom…
Zašto su filmaši i dan-danas opsjednuti s ovakvom
tematikom? Mislim da za ovo pitanje postoji samo jedan logičan odgovor. Da se
nikad ne zaboravi!
Znaaaam, vidjeli smo slične ispovijesti i događaje vezane uz
holokaust i njegove žrtve već na desetke puta, no mislite li da je uistinu
dosta toga? Mislite li da su ove nove (a bogme i stare) generacije naučile
lekciju?
Daaaaa, svi su šokirani i potreseni. Moš’ misliti. Zato nam naša
ponosna i muuudra mladost i dalje na glavu bez imalo kompleksa nabija ustaške
kape, urliče kojekave koračnice i Bog te pitaj koje sramotne piz*arije na koncertima,
utakmicama, a bogme i paradama po glavnom gradu. Krasno, baš krasno. Samo da
nam je dizati ograde i žice, grlato uzvikivati, UBIJ ovog i onog, i sve to na
kraju zaliti dobrom količinom alkohola. I onda me ponovno upitajte dal’ nam još
uvijek trebaju ovakvi filmovi?
Nijemci možda i nisu živući pojam dobrote,
morala ili pravde, no svjesni su (barem većina njih) svojih nedjela i grijeha
prošlosti i spremni su to reći. Ako se ne priča o tome, onda se nije ni desilo?
Aaaa ne, neće moći. Redatelj Giulio Ricciarelli je s ovim filmom odlučio
prekinuti šutnju jednom za svagda. Duuugo nakon rata, Nijemci su tvrdoglavo
odbijali vjerovati u priče o konclogorima i kojekakvim zlodjelima koja je
njihova vojska činila. Ponos ih je zaslijepio i bilo je lako pasti pod utjecaj snažne
propagande, a kad toliko držiš oči, uši i usta začepljene, onda na kraju niti
ne dozvoljavaš istini da izađe na vidjelo.
Simbol nove i bolje Njemačke, ovdje je
manifestiran u liku mladog tužitelja Johanna Radmanna. Nešto vam paru dušu dok
ga gledate kako se nemoćno bori s institucijama i ljudima zatupljenima
neopravdanim osjećajem ponosa. Da bi stvar bila još i gora, sa svakim novim
otkrićem, u njemu raste osjećaj mržnje, a bol mu proždire dušu. Zar je moguće
da se svi oko njega prave blesavi i mutavi? Zar je moguće da njegovi
dojučerašnji ponosni sugrađani ne vide ništa loše u onom što su činili? Da,
moguće je. A znate što?
Sve se više bojim da se prošlost ponavlja. Za nas,
‘velike Hrvatine’ nema brige. Mi smo mentalno ionako ostali zaglavljeni u limbu
’41-e. Naši veeeliki i muuudri političari i nakon 25 godina još uvijek
predbacuju jedan drugome one stare o ustašama i partizanima dok nas paralelno
potkradaju i izgladnjuju. Nema nama neke velike pomoći, ionako smo dobili ono
što smo tražili.
No, ponovnom lupetam o koječemu. Vratimo se
samom filmu. “Im Labyrinth des Schweigens” iliti “Labirint
laži”se trebao desiti, kad tad. Nisu sve priče ispričane i to ne smijemo
nikako zaboraviti. Barem toliko dugujemo svoj toj ubijenoj djeci i ženama, svim
tim žrtvama bolesnih umova i ideala. Ne smiju više postojati opravdanja poput:
-Pa on je bio samo vojnik koji je izvršavao zapovijed.- Fuck that shit!
Nažalost, kod ovakvih filmova, nagrade puno znače jer one im služe kao
najzvučnija reklama. Nijemci su ga, naravno, postavili kao svojeg kandidata za
prokletog Oscara, no… ovo je godina Saula (op.a.mađarski kandidat za Oscara “Son
of Saul” koji se također dotiče teme holokausta) i pažnja publike je
usmjerena isključivo u njegovom pravcu.
Nema veze. Bitni su i jedan i drugi.
Treba ih pogledati sve i biti onako, pošteno potresen i dirnut. To je jedini
pravi način.
Hoće li lekcija biti naučena? Recite vi meni.
