Prošlo je 25 godina otkad je Hrvatska prvi put međunarodno priznata. Kako i priliči, led su probili Islanđani. 19. prosinca 1991. Island je prvi priznao našu državu i nakon toga su krenuli lagano i ostali. Hrvatska je u to vrijeme bila u užasnom ratu i međunarodno priznanje značilo je mnogo.
Odnos prema Hrvatskoj se okrenuo, počelo se pričati o “plavim
kacigama”, humanitarnoj pomoći, zazivati Clintona i američke
marince, uzdati se u Europu i svijet. Uglavnom, bio sam tek
sedmogodišnjak, ali taj trenutak pamtim. Bio je to prvi tračak
nade u prenatrpanom i vlažnom podrumu. Puno je to značilo ljudima
kojima je svaka dobra vijest bila dobrodošla.
Nama djeci je to bilo bitno jer je odraslima značilo mnogo, iako
sami to nismo razumjeli. U to vrijeme meni je bilo bitnije
sakupljati gelere iz fasada kuća uplakanih susjeda i traženje
“repova” minobacačkih granata. Znam, zvuči opasno, ali u
vrijeme rata se definicije opasnosti drastično mijenjaju. Slušali
smo upozorenja o zvončićima, slušali tupi zvuk
neprijateljske paljbe, vijesti na radiju.
Može se slobodno reći da ja i moja domovina dijelimo podosta
zajedničkog. Ja sam stariji od međunarodnog rođendana naše
države, ali djetinjstvo smo prošli zajedno. U tim ranim danima
među ljudima je vladalo zajedništvo, jer se drugačije nije moglo.
Stiskali smo se u podrumu susjeda koji je jedini imao kakvu-takvu
sigurnost, brali jabuke s jedinog stabla, gledali jednu
televiziju, kad bi bilo struje. Iako teško vrijeme, bilo je tu i
smijeha, bilo je i suza.
Kao dijete neke stvari ne shvaćaš do kraja i na svijet gledaš
pojednostavljeno i zaigrano. Odrasli su znali što se događa
i mi smo na neki način shvaćali ozbiljnost situacije samo
gledajući njihova lica. Kako sam tada bio dijete, u figurativnom
smislu je i naša država bila u povojima, novorođenče. Kao i svako
drugo novorođenče, najbitnije je bilo da preživi, da bude zdravo,
da se otrese tih početnih poteškoća. Rat se teško može nazvati
samo poteškoćom, ali shvaćate poantu.
Rat je završio neke četiri godine nakon toga, vrijeme je bilo da
se uče prvi koraci, da se odgaja i uči. Onaj prvi period iza rata
je nekako odisao optimizmom, počele su se graditi porušene kuće,
stizala je nekakva međunarodna pomoć, nije se pucalo. Uglavnom,
nakon dugog perioda se počelo graditi, a ne rušiti. U tom
trenutku naše dijete je bilo perspektivno, mlado, puno
potencijala. Dvadeset godina nakon toga?
E, dvadeset godina nakon toga, naša država puni 25 godina i ne
izgleda kao netko tko je ispunio svoj potencijal. Ako je
vjerovati anketama, većina građana smatra kako ne ide ni u pravom
smjeru. Hrvatska u ovom trenutku izgleda kao prosječan
dvadesetpetogodišnjak koji u njoj živi. Nije mi cilj uvrijediti
nikoga, ali ako pogledamo bilo kakvu statističku kategoriju (osim
broja sunčanih sati i otoka), mi smo u najboljem slučaju donji
dio prosjeka EU.
Ako našu državu gledamo kao mladića, on je sitnije građe, ali
lijep, žica starce da pokrije troškove, odustao od faksa iako je
još na njega upisan, radi tijekom ljeta u kafiću. Naš “Hrvatko”
svoju plaću od ljeta potroši do Nove godine pa opet žica
roditelje, vodi se svojim vlastitim željama, sklon je
predrasudama i govorili su mu da je pametan i lijep dok je bio
mali. Odrasli mu stalno govore da mora naučiti raspolagati
vlastitim novcem, ali njemu je draže posuđivati okolo kad
zagusti.
Na svoje susjede voli gledati svisoka, objavljivati selfije na
fejsu, dičiti se kako je lijep. U biti je osrednje obrazovan,
premalen da bi se ugurao među frajere, siromašan. Ipak,
dobrodušan je s par karakternih mana, velikog srca, ali
temperamentan. Puno toga mu je odredilo teško djetinjstvo, jer
dok je susjeda Slovenija odrastala u miru, on se borio za život.
Ta je susjeda sad također sitna, ali sa završenom višom,
otvorenijih pogleda na svijet, sa stambenim kreditom i osrednje
plaćenim poslom. Koji su zapravo razlozi toga da smo mi tu gdje
jesmo? 25 godina nakon strašnog početka nalazimo se u sadašnjosti
koja nije baš bajna. Država nam grca u dugu, mladi
iseljavaju, školstvo korak iza aktualnog znanja, zdravstvo preko
ruba održivosti…
Politika sigurno nije napravila što je mogla, brinuli su o
sebi, izgovor tražili u teškom djetinjstvu, ignorirali sutra.
Možda je sad kasno brinuti se za mnoštvo dvadesetpetogodišnjaka,
a sa stajališta vodećih političkih stranaka je možda i bolje da
idu van jer ionako taj dio populacije ne voli izlaziti na izbore.
Podijeljeni tabori sviraju svoju pjesmu koja mijenja samo
pokoju notu, ali zašto bi i mijenjali kad im opet netko dolazi na
koncerte?
Možda sam malo prekritičan, ali tko bi bio sretniji od svih nas
da su stvari bolje? Razlika između prosječnog političara i
Tonćija Huljića i nije neka, uvijek isto, uvijek prolazi, iako je
loše. Zamislite da smo 25. rođendan dočekali bez brige o vanjskom
dugu ili, još bolje, da nas i ne zanima tko je na vlasti.
Možda stvari budu bolje za sljedećih 25 godina, možda je već sad
nekima bolje. Kako u vlažnom i prenatrpanom podrumu nije sve bilo
loše, nije ni sad. Neki možda upravo iz ove situacije izvlače
najbolje, radujući se gelerima iz naše fasade…
