Napokon nam je došla zima. U našim krajevima se mjerila rekordna bura, ledilo je more, cijevovodi, jezera. Ljudi su padali po ulicama, snijeg je padao u unutrašnjosti, a živa u termometrima. Glavna vijest je bila gdje je temperatura bila niža.
Pitali su se ljudi i gdje je Predsjednica, ali važnije je pitanje
bilo kad će popustiti ova neizdrživa hladnoća. Pojavila se hrpa
videa i fotografija ljudi koji su namjeravali uhvatiti poseban
trenutak zaleđene obale ili automobila. Zanimljiva je ta čežnja
da se sve dokumentira.
Ganjanje trenutka kad će vaš mobitel škljocnuti i uhvatiti
originalni prizor koji je uslikan već stotine puta prije vas.
Znate ono, anđel u snijegu, bacanje vrele vode na debelom minusu
ili slika vašeg današnjeg ručka. Slikanje pored nekakve
znamenitosti kao u mom slučaju ili jutarnje kave kao u slučaju
većine, je obavezna rutina. Teško je kod ovakvih stvari biti
originalan, ali ljudi se trude.
Video uradak bure na Paškom mostu vam nije nešto oriđiđi
ali vam barem neće navući probleme sa zakonom na vrat. U
vremenu kad svaka pjesma zvuči isto, svaka fotografija oponaša
face s instagrama, dečki nose identičnu frizuru,
originalnost zbilja spada u raritete. Ja sam imao tu nesreću
provesti šest sati u jednom trgovačkom centru na zapadu.
Kao većina muškaraca (onih pravih stereotipnih koji ne uživaju u
lutanju trgovinama) ja sam sjedio na onom kauču predviđenom
upravo za to; dehidriranog, nervoznog i nezainteresiranog
pratitelja boljeg kupca. Gledajući naokolo vidite ljude koji
izgledaju kao kopije jedni drugih, natovarenih vrećicama
brendova, zabrijane glave i punđice na vrhu, gležnjača i šalova.
Puno je tu jasnih stvari, konzumerizam i materijalizam, površnost
ili moda i o tome je sve jasno. Kako netko može na -13 stupnjeva
nositi hlače za “poplavu” i to praktički bez čarapa je već
misterij. Glavni trend koji se lako primjećuje je taj da u
vremenu kad vam je dostupno toliko različitih stvari, ljudi nose
jako ograničen broj stvari, odnosno jednaku robu, obuću, kape…
Valjda je utjecaj poznatih ljudi i modne industrije toliko jak da
je lako diktirati što je u ovom trenutku “in” i ljudi koji to
prate i prihvaćaju. Kupovanje radi kupovanja, šetnja u
izdanju radi kojeg će generacija za 10 godina umirati od smijeha,
djeca koja se valjaju po podu u histeriji jer im je
uskraćena nova igračka ili jednostavno prepipavanje robe na
vješalicama.
Trgovački centar je središte društvenog života, direktno u smislu
da ljudi kupuju u društvu, indirektno u smislu da se sve to
kasnije objavi na društvenim mrežama. Moje sjedenje na “kauču za
muškarce” u društvu ostalih nesretnika je isto tako
obrazac. Bilo nas je podosta u tom redu utučenih, zaboravljenih,
zagledanih u izlaz trgovine.
Većinom lijepše polovice su za to vrijeme uživale u pregledavanju
stvari koje neće nužno kupiti, ali valja ih pogledati, dodirnuti,
uslikati… Uglavnom, nije mi namjera da me žalite, sam sam
odlučio vidjeti tu grobnicu originalnosti i stila. Dobro, ne baš
sam, ali dao sam se nagovoriti, uostalom, pobrinuli su se za nas
da se ne dođe do rastave pa uvijek imate jedan sportski dućan na
deset onih “ženskih”.
Poanta je bila u tome da ljudi stvarno izgledaju identično.
Posebnost je stilski gledano rezervirana za prosjake i boeme,
onaj tko si ima dovoljno za priuštiti kupuje točno ono što kupuje
onaj ispred i iza njega. Davni rituali impresioniranja partnerice
su zamjenile vrline poput strpljivosti i platežne moći. Ako kojim
slučajem želite kupiti nešto što u ovom trenutku nije moderno,
osuđeni ste na uzaludno treženje ili odustajanje i izgledati
poput svih drugih.
Osnovni model kako i živi svijet funkcionira je prepisivanje.
Bilo da je u pitanju moda, stil ili dijeljenje stanica u živom
organizmu. Žene će svoj uzor pronaći u osobi koja je ikona stila,
muškarci će poželjeti izgledati kao pjevač iz omiljenog benda ili
nogometaš. Industrija zadužena za prozvode koje ćete vi odjenuti
nema ni volje ni resursa brinuti o vašim posebnostima, ona brine
o tome da kupite i slijedeću liniju njihovog proizvoda.
Posebnost je nešto što vrijeme lagano gazi. Svejedno je nalazite
li se u Zadru, Beču ili Londonu, na raspolaganju vam je
isti fast food, isti lanac trgovina, isto kino ili kafić.
Nije se stoga čuditi da prepisuju i ministri, profesori, učenici
i glazbenici. Uostalom, svi oni će vam reći da i drugi to rade.
Pomalo je ironično da se i odgovor na neoriginalnost prepisuje.
Ja se trudim biti originalan pa ću ovu kolumnu završiti bez
zaključka.
Znam loše je ali žurim kod frizera, želim i ja onu punđicu,
pozdrav!!
