Ima nešto u ovom predbožićnom vremenu. Ljudi nekako više pažnje obraćaju na obitelj, hranu, prežderavanje i peglanje kartica. U zraku je Advent, ljudi su srdačniji, pristojniji i sveukupno humaniji.
Ima iznimki, naravno, poput ovog ispranog mozga u Berlinu koji je
u vrijeme kad kršćanski svijet pokušava prikazati svoju bolju
stranu sjeo u kamion i pregazio hrpu ljudi. Ovakav događaj će bez
sumnje ponovno potpiriti vatru nepovjerenja, predrasuda i mržnje
prema različitostima.
Ponovno se pokreće kotač sumnje i nepovjerenja koji gazi preko
ruke prijateljstva koja je pružena onima kojima je pomoć bila
potrebna. Pitanje izbjeglica i sumnje u njihove namjere su
većina “poklona” koje će dobiti na blagdan koji oni ne slave. Duh
blagdana nije rezerviran za njih, nije to univerzalna priča
već priča ljudih koji s vama dijele boju kože, nacionalnost,
vjeru, porez…
S druge strane, kod nas se po školama prikupljaju donacije
koje se šalju u Vukovar, obiteljima kojima je to zbilja potrebno.
Doći u kontakt sa svojom humanom stranom je nekako rezervirano za
ovo vrijeme. Ljudi koji duguju nekakav novac paze da se taj novac
vrati do Božića, da se nova godina dočeka sa što manje tereta na
leđima.
Najbolje želje ćemo poželjeti i susjedima kojima ni ime ne znamo,
biti dobri, otići na polnoćku. Za ovo vrijeme se čuvaju najbolje
maske koje imamo, želimo da nas ljudi dožive kao nekoga s
reklame, kao idealnu osobu, kao prototip onoga što je u našim
glavama dobra osoba. Ove godine nekako jedino fali hladnoća, ona
koja se izražava temperaturama.
Sve ide na ruku, kućice su po trgovima, kobasice i kuhano vino
mirišu na sve strane, crvene kapice su na glavama, a svaki
trgovački lanac koji iole drži do sebe ima svog Djeda Mraza. Ho
ho ho!!! Trošimo, bacamo novac na nebitne stvari poput
svijetlećih ukrasa za prozore i balkone, petardi ili prskalica.
Neki će poći na misu, neki će radije obići kafiće za Badnjak,
ali svi će doživjeti ovu magiju božićnog vremena.
Kada pitate bilo koje dijete čemu se najviše veseli, jasno,
odgovor će biti pokloni. Nije to ništa čudno, i odrasli će se
počastiti izlaskom do kasno u noć, zalogajem više, čašicom
više. Ujutro obiteljski ručak, poljupci i čestitke. Praktički
znate što sve ide u ovo vrijeme godišta. Hrvati drže do svoje
religije, koja je u nekim slučajevima čak i simbol pripadanja
narodu.
Bitna je, podjednako i onima koji se trude živjeti u skladu sa
svjetonazorom koji ona promiče i onima koji u crkvu ne idu nikad.
Ipak, malo nas će se sjetiti odnijeti onu hrpu mesa koja ostane
nakon obiteljske gozbe onima koji za blagdane nisu imali što
jesti. Malo nas će zapravo gledati oko sebe i primjetiti nesretne
ljude.
Ugodnije je gledati maske onih veselih ljudi s reklame, a ispod i
poslije, to već imamo i sami pa nam takve stvari samo kvare
unaprijed isplanirani doživljaj. Božić bi trebao biti nešto više
od nabrojanih stvari. Nekako mi se čini da je i samo poimanje
ovog blagdana pomaknuto u našim glavama.
Više je američka filmska industrija utjecala na sliku
Božića u našim glavama nego vjeronauk ili prenošenje vrijednosti
koje on nosi sa sobom. Sam u kući po dvadeseti put, crtići,
pjesmice, reklame. Sve je nekako upakirano da bi se
lakše prodalo, da bi bilo oku ugodnije i da bolje ispada na
slikama pored bora.
Siječanj, to je ime koje mnogima sad nije ni na kraj pameti, ali
to ime zvuči zlokobno. Siječanj će biti vrijeme kad nas
naše iskazivanje naklonosti poklonima otrijezni i sastavi ona
realnost minusa na karticama. Ono ljubazno dodvoravanje
svakome će proći, nema ljubljenja svake žive duše koju ste
imali prilike upoznati i nema obilatih mesnih obroka. Siječanj
pokazuje koliko je (u većini slučajeva) Božić vrijeme iskrenih
želja.
Doći će hladnoća koja više neće predstavljati ugođaj nego razlog
za grintanje, kućice po trgovima zjapit će prazne, a
konzumacija alkohola u javnosti vraćena pred trgovine i zidiće.
Ono “sve najbolje” će biti potrošeno, zaboravljeno. To je
Siječanj, samo dan iza dočeka kad su svi puni ljubavi i maligana
i samo pet dana iza vremena kad su vam obrazi crveni od
gomile pusa koje ste dobili na ulici.
Pozitivnost i sreća nebi trebali biti rezervirani samo za to na
kalendaru predviđeno vrijeme. Ono što najviše iritira
Grinčeve poput mene je to da nametnuta i površna dobrota
iskazivana samo zato što je vrijeme za to, na neki način gubi
svoj smisao. Biti dobar prema nekome samo zato što je red, ili je
vrijeme zvončića i pjesmica, nije biti dobar, to je privilegija
koja se koristi svaki dan.
Pristojnost nalaže takvo ponašanje i nije to po sebi loše, ali
što ćemo u Siječnju? Hoće li u siječnju obitelj iz Vukovara
trebati živjeti od nečega, hoće li dom za beskućnike
trebati hranu? Kad spadnu te maske i nabacimo mrgudne face
natrag, ne moramo čekati novih godinu dana za slijedeći čin
dobrote.
Ne treba radi jednog lošeg čovjeka suditi svakome tko sjeda za
volan kamiona, ne treba radi nekoga tko svoju religiju vidi kao
povod za mržnju onih koji nisu poput njega biti baš poput njega.
Ne treba svoje bližnje nazvati i voljeti samo onda kad i svi
ostali to rade. Biti čovjek nešto što je svakodnevni
zadatak.
Ja Vam osobno želim da ove blagdane proslavite u krugu onih koji
su vam najbliži, ali ne samo njih. Osim sretnog Božića i Nove
godine, iako nije uobičajeno, ja vam želim i sretan Siječanj!!
