Još jednom je ovih dana došla pljuska iz svijeta. Naime, na PISA (Programme for International Student Assesment) testovima naša mlada generacija je ocijenjena sa ispodprosječnim rezultatom. Ovo možda sad ne zvuči kao nešto što bi trebalo izazvati uzbunu ali dugoročno gledano, ovo nikako nije dobra vijest.
Ovi učenici koji su u poretku završili iza jedne Estonije i
Slovenije će sutra preuzeti odgovornost i biti ti koji će naše
društvo vući prema napretku, prema gore. Ne prema gorem, nego
prema gore na ljestvicama znanja, izvrsnosti. Pravo pitanje
je zašto je to tako. Pomoćnik ministra koji misli da su za
rezultate krive manjine i loši učenici su samo marginalno točni.
Učenici su u prosjeku loši, dobro, ne loši nego malo ispod
prosjeka. Koji su razlozi tomu? Ima ih mnogo. Počnimo od sustava
obrazovanja, sustava koji je trebao proći svoju reformu nedavno.
Reformu su radili stručnjaci izabrani na stručnim kolektivima i
zadaća je bila da predlože najbolje moguće programe za svoje
nastavne grupe. Neke od tih stručnjaka znam, ne izravno ali ih
znam. Reforma nije prošla.
Naravno, pošto živimo u društvu u kojem živimo, reforma nije
prošla jer je pala na ideološkoj razini. Lijeva Hrvatska se
sukobila s Desnom Hrvatskom, odnosno, bilo je spornih poglavlja u
pitanju interpretiranja određenih povijesnih razdoblja i odnosa
prema svjetonazorskim pitanjima. To je samo jedna od
problematičnih tema. Ono što je nas na neki način osramotilo je
baratanje naših učenika sa prirodnim znanostima.
U ovom području smo daleko podbacili. Dakle, ako je već
trebalo provesti reformu a nisu svi bili zadovoljni s onime što
ta reforma nudi, trebalo se orijentirati na one djelove s kojima
politika, branitelji, umirovljenici, Crkva ili bilo tko
nije bio zadovoljan. Ne vidim nikako kako netko nije
zadovoljan s reformom na području matematike, zadovoljan sa
stajališta ideologije koju zastupa.
Problem reforme se sveo na to da su je predložili oni koji su
izgubili izbore, ne proveli ili osmislili, predložili. Ovaj
način razmišljanja je doveo do toga da netko tamo izvuče
rezultate istraživanja i kaže da su naša djeca negdje ispod
prosjeka. S druge strane, imamo djecu koja na informatičkim i
matematičkim natjecanjima osvajaju zlatne medalje.
Ova djeca će po nekima rušiti predrasude o lošoj generaciji,
lošim profesorima, lošem školskom sustavu, lošem ministarstvu.
Ova djeca koja osvajaju medalje su s pravom ponos svakoga tko je
radio s njima, njihovim roditeljima i onima koji ih znaju, ali ta
djeca su nažalost iznimke koje su iskočile iz sustava koji takve
pojedince ne “proizvodi”.
Isto tako netko može tvrditi da je Hrvatska nogometna liga
vrhunska jer ima predstavnike u najboljim nogometnim klubovima
svijeta. Ako se netko usudio potratiti sat dva preko vikenda i
gledati HNL jasno mu je da su Modrići i Kalinići uspjeli potući
svoje šanse na ovaj ili onaj način i uspjeti usprkos tomu odakle
su. To definitivno nije okolina koja će izvući ono najbolje iz
njih, već su svoje uspjehe ostvarili onda kad su došli u
okruženje koje im daje uvjete i znanje da se dignu na razinu
iznad. Ista stvar je i u visokoj znanosti, medicini ili bilo
kojem visoko specijaliziranom području. Jedan Đikić je svjetsku
karijeru napravio kad je pokupio kofere i uputio se van granica
naše države.
U Hrvatskoj se više raspravljalo o njegovom političkom
svjetonazoru nego o njegovim znanstvenim uspjesima, jer je ovo
prvo upravo ono što se kod nas razumije, ovo drugo baš i ne.
Treba biti iskren i reći da je naš sustav obrazovanja malo van
svog vremena, ali da ga provode ljudi koji nisu stručni, to
nikako. Profesori koji rade po školama imaju zadan okvir po kojem
su oni obavezni prenositi znanje svojim učenicima.
Obavezni su jer će ta djeca po tim pitanjima pisati Državnu
maturu i na osnovu toga i ocjena upisivati fakultete. Oni
profesori koji za svoju plaću, koja se bez ikakvih problema
zaradi i na baušteli ( bez uvrede baušteli), odluče izdvojiti
svoje vrijeme za darovite učenike i pripremati ih za natjecanja,
oni zapravo varaju sustav i mažu svima nama oči.
Oni, koji su svijetli primjer kako dati dio sebe budućoj
generaciji, zapravo daju argumente onima koji će iz svoje
lijenosti, nesposobnosti i ograničenosti takav rezultat
smatrati proizvodom sustava, sustava u kojem su oni
zapravo najslabija karika. Lijeva i Desna Hrvatska svoje
ideološke ratove vode preko leđa djece koja se eto moraju sramiti
prosječnog rezultata njihove generacije.
Prosječan mali Slovenac zna bolje matematiku od prosječnog malog
Hrvata. Ne čini ga to pametnijim, boljim, uspješnijim niti više
vrijednim. Čini ga samo sretnijim za onaj faktor na koji nije
mogao utjecati, gdje se rodio. Mi kao društvo se radije
odlučujemo voditi bitke koje su vodili naši djedovi nego za
pitanja na koja će odgovarati naša djeca. Ono oko čega se naša
politika nije mogla dogovoriti nije sporni dio, po tko zna koji
put, već je sporno ono što je zdravorazumsko.
Sustav vrijednosti u kojem svi mi živimo jednostavno nije
usmjeren na znanje, usmjeren je na ideologiju. Čak i neovisno o
obrazovnom sustavu, naša djeca će za razliku od slovenske bolje
znati tko su partizani i ustaše ali mali slovenci bolje znaju što
je brzina svijetlosti ili što su integrali. Možete zamisliti tko
će iz svojeg znanja izvući više.
Na neki način kao da je pomalo tragično da nam se iz vani
na nos nabada to da nam je obrazovni sustav
ispodprosječan kad taj obrazovni sustav zapravo ono
najbolje prepusti njima, a prosjek ostaje tu. Kad profesor odluči
posvetiti svoje znanje i vrijeme nadarenom djetetu, zapravo mu
daje putovnicu u ruke, jer ovdje, ovdje se ne mjeri brzina
svjetlosti, ovdje se mjere krvna zrnca.
Nakon svega, nakon igranja s generacijama, nakon ignoriranja
suvremenih tokova i dalje imamo obraza čuditi se rezultatima.
Pomoćnik ministra koji je i mene obrazovao može misliti da su za
loš rezultat krive manjine, no u krivu je totalno. Manjina je ona
koja je naš rezultat popravila, koja doma ponosnim roditeljima
donese medalju i suvenir iz zemalja koje obrćaju pozornost na
budućnost. Onaj koji ga pripremao i na njega prenio sve što zna,
taj se sad pita hoće li Božićnica?
Barem smo toliko pošteni da se već neko vrijeme ne zovemo “Država
Znanja”.
