Oblik vladanja je jedan od ključnih problema ljudske vrste. Svaka kultura koja je nastala zahvaljujući čovjeku je muku mučila kako postići pravedno uređeno društvo s pametnim, mudrim i dobrim vladarom ili vladarima
Pokušalo se s monarhijama, kraljevinama, carstvima i plemstvima.
Često se strepilo od sljedećeg nasljednika, da ne bude gori od
oca, i takav oblik vladanja je praktički doživio svoj slom
uglavnom raspadajući se pod teretom nesposobnosti i genetski
naslijeđenih bolesti. Jedan veliki dio ljudske kulture vladanja
je obilježio i komunizam, a o njegovu raspadu zna poprilično
većina nas koji smo ga proživjeli ovdje.
Dugo se lutalo raznim pokušajima i verzijama dotad postojećih
modela vladanja sve dok se postmodernim političarima
nije svidjela ideja nastala negdje petsto godina prije Krista u
Grčkoj. Demokracija je zamišljena kao model vladanja u kojem će
oni najbrojniji (puk) imati utjecaja na donošenje odluka.
S vremenom se iz praktičnih razloga okrenula posredničkoj
demokraciji i tu je valjda sve pošlo po zlu. Praktična strana
predstavničke demokracije sastoji se u tome da izaberemo
nekoga tko će one brojne svakodnevne odluke donositi umjesto nas
jer bi direktno sudjelovanje u donošenju odluka bilo prespor i
gotovo nemoguć proces.
Nepraktičan dio predstavničke demokracije je taj da nas, onog
trenutka kad odaberemo predstavnika, on ili ona zaboravi na
sljedeće četiri godine i naš utjecaj na njihovo donošenje odluka
je praktički neznatan. Mnogi moderni teoretičari politike poput
Chomskog ili Žižeka slažu se da je demokracija kakvu poznajemo
definitivno u krizi.
Kad govorim o demokraciji, prvenstveno mislim na kapitalističku
demokraciju koja je najzastupljeniji oblik. Prije nekoliko dana
jedan veliki sustav vrijednosti je doživio udarac. Umro je
“El Comandante”, Fidel Castro. Šok nije bio prevelik jer se taj
neprikosnoveni kubanski vladar na vlasti nije ni nalazio
posljednjih nekoliko godina te se posvetio borbi protiv
raka i uživanju u poznatim kubanskim cigarama.
Tu borbu je izgubio i iza sebe ostavio ucviljenu Kubu. Da,
stvarno je tamo većina plakala za svojim diktatorom jer su svi
protivnici režima odavno bili prisiljeni napustiti svoju
domovinu. Predstavnička demokracija na Kubi nije predstavljala
problem, niti će ga predstavljati još neko vrijeme, jer svoje
neistomišljenike fizički udaljuje s mjesta problema.
Njihova demokratska oporba, njihov nezadovoljni puk, nalazi se u
SAD-u. Mi, s druge strane, živimo u tipičnom demokratskom
društvu s gospodarskim kapitalističkim sustavom. Većina Europe
živi poput nas, barem s aspekta političkog oblika vladanja. Iz
Europe se na situaciju u kojoj se nalazi Kuba gleda kao na
nekakvu relikviju, nešto što je zapelo u povijesti i nešto
totalno zaostalo i nerazvijeno.
Mi smo s komunizmom, tom totalitarističkom tvorevinom u kojoj
nisi smio ništa reći, a ni pomisliti, odavno raskrstili. Europa
se, po uzoru na Ameriku, okrenula kapitalističkim vrijednostima i
slobodama koje on nudi. Nije moguće da se kod nas dogodi nekakvo
jednoumlje, zabrane, cenzure, masovno iseljavanje i kult ličnosti
velikog vođe. Nije moguće.
Dobro, možda i je malo. Kapitalizam je zamišljen da svatko živi
od svog rada, da svatko pronađe svoje mjesto pod suncem, odnosno
na tržištu, i živi. Ako ne pronađe, prvo neka propadne pa se
zatim prilagodi pa onda nek’ živi. Europa nema korijenje u
ovakvom načinu razmišljanja, već je iz nekih razloga većina
totalitarističnih razmišljanja poteklo baš s ovih prostora.
Svako malo ovi grijesi iz prošlosti isplivaju na vidjelo.
Neki ljudi ne idu u korak s vremenom u kojem žive pa im je draža
prošlost. Kapitalizam je na papiru omogućio da se radom zaradi,
ali je praktički onemogućio svakome da se školuje. Školovanje
košta, ali po zakonu je u Hrvatskoj fakultet dostupan svakome.
Svi mi koji smo nešto studirali znamo hrpu kolega koji su se
“bauštelom” financirali na studiju.
Ti ljudi nisu došli iz obitelji “kapitala” pa su ga uz školovanje
morali i stjecati. E, to je pravi kapitalizam, rad očvrsne
čovjeka i učini ga kvalitetnijom osobom, ali mu uvelike i smanji
vjerojatnost da će taj svoj fakultet završiti. Mi govorimo o onim
malobrojnim ljudima iz tog sloja društva koji su došli do
prilike da studiraju, a zamislite koliki broj ne dođe ni do toga.
Dakle onaj puk, radi kojeg je demokracija uspostavljena, sve
manje utječe na to kako se vlada, sve manje zajedničkog
vidi s onima koji vladaju, koji nose fina odjela i koji koriste
rječnik koji praktički pola pučanstva ne razumije. Samo
sudjelovanje na tržištu rada nije dovoljno. Čovjek, da bi aktivno
sudjelovao u suvremenom društvu, mora biti prisutan na tržištu
znanja i vještina, kapitala i kulture.
Nije dovoljno dati čovjeku prosječnu plaću, a izolirati ga od
ostatka. Ovdje leži kriza demokracije, ali i objašnjenja odakle
odjednom Trump, Farage i slična lica. Društvo je podijeljeno i na
one koji su siti i na one koji su siti ovih prvih. Pojava ovih
novih “frajera” je samo poruka da se oblik vladanja sam doveo do
zida.
Svaka država ima svog Vilibora Sinčića, Trumpa, svojih pet
zvjezdica, baš zato što postoji ogromna publika željna govora
koje oni drže. Retorika jednostavnog govora punog (niskih)
strasti i pojednostavljenih pogleda na komplicirane
probleme.
Gradnja zidova i spomenika totalitarnim režimima svakako zvuči
bolje od nove floskule lijevog ili umjereno desnog političara o
tome kako je za sve dobro zaslužna njihova pamet, a za sve loše
stanje na globalnom tržištu. Ne treba se čuditi ljudima koji se
okreću radikalnim idejama jer su ti ljudi izolirani i prepušteni
sebi, polako sve svjesniji koliko su nebitni izvan okvira
glasačke populacije.
Okretanje sloganima koji tim pojedincima daju snagu i bitnost
nije nešto što se događa prvi put, a vjerojatno ni zadnji.
Uljuljkanost demokracije se u posljednje vrijeme testira sve
češće, sve jače. Strasti rastu ruku pod ruku s frustracijama, a
izgledi da ćemo vidjeti pad još jednog mastodonta politike su sve
veći. Što nakon toga?
