Među nama hodaju ljudi tužne i teške sudbine. Ljudi koji budućnost gledaju sa strepnjom u srcu, a prošlost sa sjetom i tugom. Ljudi koji žale za prošlošću, za krivim odlukama, popuštanju nekakvim željama ili jednostavno pucanjem pod pritiskom
Loš kredit, loš brak, želja za novim autom ili stanom, birajte
sami. 320 000. Tristo dvadeset tisuća, toliko ljudi u ovom
trenutku ima blokiran račun.
U našem društvu toliko ljudi ne može normalno funkcionirati na
tržištu rada, primati prihode, plaćati račune, kupovati karticom,
online se kladiti ili peglati karticu za božićne poklone. Dolaze
nam blagdani, vrijeme kad svi nabace maske lažnog i površnog
dušebrižništva, vrijeme kad svaki susret započinje iritantnim
ljubljenjem (dva puta), a završava neiskrenim i automatiziranim
željama tipa “sve najbolje”.
Zabrinjavajuće je da toliki broj ljudi ovo doba dočekuje u
situaciji u kojoj ni pošten ručak neće biti siguran. Znam, mnogi
će sad povući pitanje kako su se ti ljudi uvalili u probleme u
kojima se nalaze. Svaki slučaj je priča za sebe, ponekad je kriva
banka, ponekad su krivi ljudi koji nisu realno trošili svoj ili
tuđi novac, a ponekad je kriva ljubav prema čašici ili kakvom
opojnom sredstvu.
Bez obzira na to, koliko god teška situacija za te ljude bila,
ona postaje sve gora. Slučaj umirovljenice koja se nalazi u ovom
tipičnom paklu financijsko birokratske noćne more me jučer na
tv-u, moram priznati, malo ganuo. Kredit iz kreditne zadruge nije
mogla vraćati, kreditna je zadruga dug prodala agenciji koja se
bavi naplatom dugova pa je ta agencija ovršila umirovljenicu.
Vjerojatan epilog cijele priče je takav da će dotična gospođa
ostati bez jedine nekretnine koju posjeduje, zbog, pazite sad,
deset tisuća eura. Strašno. Vi svi koji čitate ovaj tekst,
sigurno znate nekoga tko ima vlastiti posao i svi znate koliko
često država upada u vaš prostor i traži od vas da predočite ovo,
ono…
Mene zanima koliko puta je nekakav inspektor ušao u kreditnu
zadrugu ili ovu agenciju utjerivača dugova. Ne znam konkretan
podatak, ali predpostavljam da su im ipak zanimljiviji
ugostitelji, obrtnici trgovci…
Država ima svoje prioritete, namaknuti novac i onda ga
raspodijeliti kako oni smatraju da je najbitnije i
najučinkovitije. Procijeniti što je bitno, to je valjda najveća
životna mudrost koji čovjek može dosegnuti za života. Mi kao
nacija imamo kolektivan problem baš u postizanju te jedne stvari.
Porezna reforma koja pogoduje monopolu jednog “gazde” a udara na
one koji su zaslužni za trećinu BDP-a, razlog zašto se Pernar
ustao iz emisije, dva puta, ili zašto netko ostaje zbog stana
zbog apsurdnog kredita u kreditnoj zadruzi. Ja sam se negdje sa
dvadesetak godina pomirio s time da me ne mora voljeti svatko
koga poznajem, to mi je dosta olakšalo život.
Eto jedne mudrosti, nije baš nešto velika za čovječanstvo, ali
taj korak je na neki način bio velik za mene. Što ćemo s bitnim
stvarima u našem društvu. Koliko ste puta kao odgovor na kritiku
dobili: “Ako ne voliš ovu državu, što radiš tu?” Bitnije je
šutjeti, okrenuti glavu, ignorirati situaciju i ljude. Što su
zapravo bitne stvari za nas? Od gospođe koja gubi stan, važnije
je bilo to da je Justin Bieber održao koncert u Zagrebu.
Važnije je čak i to da je i bivši premijer bio na tom koncertu, a
možda i najvažnije je bilo da je Justin nakon koncerta popio pivo
i masirao neku domaću manekenku. Znam, totalno je pogrešno
uspoređivati ove dvije kategorije informacija, jedna je turobna i
teška dok je druga vesela i odaje dojam da smo nešto bitno u
svijetu kad nam dolazi svjetski poznata razmažena zvijezdica.
Meni je jasno da ljudi ne žele nešto što će im kvariti
raspoloženje, jer sam znam kako sam se osjećao nakon odgledane
reportaže, isto tako mi je majka govorila da se neke stvari u
život moraju odraditi iako ne pružaju užitak. Oduvijek je bilo
ljudi koji su patili i onih koji su od te patnje izvukli korist.
Jednog dana kad gospođu deložiraju, sigurno će joj duša biti
mirnija kad ugleda saborskog zastupnika kojeg u maricu nose
interventni policajci.
Ne, nije izgledno. Deložacija, za razliku od ukazivanja Pernara
ili Sinčića, je izgledna, a saborski zastupnik Pernar je dovoljno
puta pred kamerama odnesen do marice, baš zato i uživa u toplini
našeg sabora. Nakon što se na koljenima borio za puk, branio
posljednju nekretninu, drznuo se dirnuti u aureolu Aleksandra
Stankovića, napokon je zaslužio uživati u pristojnoj plaći i
pažnji medija. O gospođi će se brinuti netko drugi.
Tko? Blokirani račun je rezultat lošeg poslovanja, kaže odnedavni
konzultant Milanović. To nije samo njegovo mišljenje, to je
otprilike stajalšte koje sustav zauzima prema vama, meni, nama.
Nije pitanje onoga tko vas je, iskoristivši vašu očajnu potrebu
za novcem, nasamario kreditom, nego vas koji ste morali platiti
režije, naknadu za HRT, odvoz smeća, slivne vode i još more toga.
Za život ako ostane.
Pitanje kredita u “švicarcima” se sad povlači po sudovima, a
izbori su prošli pa se i retorika ublažuje. Opet će vuk imati
obilat obrok, a magarac, znate već… Bit države je da brine o
vama, odnosno da uređuje odnose kako bi vas zaštitila od drugih
ali i vas samih. Gaženje dostojanstva ovih 320 000 ljudi se
događa i dijelom od strane državne čizme, što djelom i propustom,
što nebrigom.
Znam da je ljudima odbojno o ovome razmišljati i da je ugodnije
uživati u blagodatima koje pruža status kolonije zapada. Onih
koji žive na rubu siromaštva je gotovo milijun, blokranih više od
četvrt milijuna, karta za Biebera 265 kuna, Pernar kod Bujanca.
Treba izdržati još malo, samo da okite bor i nabace one lampice
po javnoj rasvjeti. Vijesti o snijegu su već tu, hladnoća je pred
vratima, a reklame tople i obiteljske.
Idealno vrijeme koje će vam pažnju odvući na neku drugu stranu,
površnu i nametnutu poput reklame za Coca Colu. 320 tisuća
blokiranih računa će dati onu tamnu pozadinu koja je zgodna da
istakne sjaj lampica. Što je bitno? Odgovor će doći na ovaj ili
onaj način. Sigurno je bolje da mi dođemo do njega nego da nam
postane jasan onog trenutka kad nam blokiraju račun ili ugledate
kolonu ljudi ispred socijalne samoposluge. Do tad, kruha i igara!
