Ivica Perinović piše o friškom oskarovcu iz kategorije najboljeg stranog filma, potresnoj drami legendarnog brazilskog redatelja Waltera Sallesa - ''I'm Still Here''.

Koliko god se trudio uhvatiti korak s ovogodišnjim filmskim novitetima, toliko je ostalo onih iz prošle da bi ih bio pravi grijeh zaboraviti, a kamoli propustiti preporučiti za gledanje. Premda ga u domaćim kinima nažalost još nismo imali priliku pogledati, oni snalažljivi će sigurno pronaći način. Riječ je o friškom oskarovcu iz kategorije najboljeg stranog filma, potresnoj drami legendarnog brazilskog redatelja Waltera Sallesa - ''I'm Still Here''.  

Prosinac je 1970. Nekadašnji političar, a sad inženjer, Rubens Paiva (S. Mello) živi idiličnim životom s voljenom suprugom Eunice (F. Torres) i njihovo petero djece u Rio de Janeiru, tik uz plažu. Njihovom kućom konstantno odjekuje glasna glazba, smijeh i ćakule, a nerijetko se brojnoj obitelji pridruže i prijatelji sa svojim obiteljima. Reklo bi se - velika, grlata, ali sretna sredina. Sve bi to bilo divno i krasno kad iz televizora i radija ne bi pristizale sporadične vijesti o otmicama stranih ambasadora, vojni helikopteri ne bi prelijetali iznad plaža ili ne bi bilo vojnih blokada cesta zbog potrage za teroristima.  

Brazil se naime nalazi pod čvrstom i nemilosrdnom vojnom diktaturom, a njihovu silinu će ubrzo osjetiti i sama obitelj Paiva. U raciji će prvo bez ikakvog objašnjenja privesti Rubensa, a već idući dan i Eunice i njihovu kćer tinejdžericu - Elianu (L. Kosovski). I dok će djevojku pustiti doma nakon 24 sata držanja i ispitivanja, Eunice će svjetlo dana ugledati tek nakon dvanaest dana sustavnog maltretiranja i iscrpnih psihičkih tortura. O Rubensu nisu saznali niti riječ. Tek što je izašla iz vojnog kompleksa, Eunice se obratila obiteljskim prijateljima kako bi locirali Rubensa, no od njih doznaje kako je njezin voljeni suprug ipak bio povezan s revolucionarnim pokretima … 

Vojne hunte, diktature i revolucije uvelike su obilježile povijest 20. stoljeća većine zemalja južnoameričkog kontinenta stoga ni ne čudi kako se njihovi filmaši nerijetko, čak i desetljećima nakon okončanja takvih bolnih perioda, opetovano kroz svoje radove vraćaju bolnim temama s kojima nove generacije želi raspametiti i upozoriti o nedjelima i posljedicama svih krivih političkih sustava. Za istaknutog brazilskog redatelja Waltera Sallesa (''Central Station'', ''Behind the Sun'', ''The Motorcycle Diaries'', ''On the Road''…) snimanje filma o sudbini obitelji Paiva bila je prava osobna odiseja. Naime, Salles je još od svojih dječačkih dana prijateljevao s njima i kad se konačno okuražio snimiti film, trebalo mu je dugih sedam godina da projekt osovi na noge. Zadaću pisanja scenarija, inače baziranog na istoimenim memoarima Marcela Paive - sina Rubensa i Eunice, Salles je povjerio Murilu Hauseru i Heitoru Loregi, a oni su iz predloška uspjeli izdvojiti sve najznačajnije momente. 

Sve počinje tako nedužno, puno života, sreće i ljubavi, no Salles ne zaboravlja u pozadini takve idile baciti 'bubu' konstantne prijetnje i paranoje. Ugodno plutanje morskom površinom tako prekine neugodni i zaglušujući prelet vojnog helikoptera.

Raspjevanu vožnju automobilom uz pokoji joint (ipak pričamo o 1970.) i veselo snimanje kamerom na putu do kina u kojem se prikazuje ''Blow Out'', veselim tinejdžerima prekida nemilosrdna vojna patrola koja traži teroriste. Kad vojna tajna služba pak neočekivano i nepozvano upada u dom Paiva i bez obrazloženja odvodi Rubensa, shvaćamo kako je obitelj samo živjela privid brazilske idile ranih 70-ih.  

Sve je to 'mačji kašalj' dok nas redatelj ne odvede u mračne ćelije skrivenog vojnog kompleksa.

Jauci, plakanje, bol i smrt odišu njegovim vlažnim i zatamnjenim hodnicima, a tajna služba bezobzirno pitanjima 'rešeta' svoje žrtve/ispitanike. Eunice nisu imali zbog čega zadržati, no Rubens nije bio te sreće. Pitanja i neizvjesnost su se nadvili nad obitelj, odgovora nema. Eunice mora preuzeti inicijativu i pobrinuti se za prestravljenu djecu. To je do tad bila Rubensova uloga, ali sve se iznenada promijenilo. Salles ovu radnju izlaže majstorski, povezuje nas emocionalno s obitelji, razvija i budi našu empatiju, a onda nas udara bolno. U prvom planu je dakako lik Eunice u izuzetnoj interpretaciji Fernande Torres.

Mnogi će ustvrditi kako je baš ona zaslužila kipić za najbolju žensku ulogu, no niti 'Zlatni globus' i niz drugih priznanja nisu za zanemariti.  

Film je divan, bolan. Stvaran, a možda i malčice predugačak. Ako se mene pita, bio bi i ostao jednako snažan, ako ne i snažniji, da je Salles prekinuo film prilikom odlaska obitelji iz Ria jer je zadnja trećina pomalo 'zaplovila' u vode jeftinih emocija, da ne kažem, patetike. No svejedno, riječ je o jednom snažnom djelu vrijednom svake preporuke. Film koji nas poziva na oprez, ideološku i karakternu borbu. 

OCJENA: 4.5/5