Nedugo nakon prvih projekcija biografskog igranog filma 'A Complete Unknown' koji kazuje priču o velikom Bobu Dylanu, domaća kina će ovih dana kroz dokumentarnu formu zvučno 'bombardirati' i pravi bogovi žestokog zvuka – legendarni 'Led Zeppelini'.

Poput spomenutog filma o Dylanu, i ovdje ćete moći pratiti jedan streloviti uspon sastava koji je ispisao povijest glazbe, a hoće li vam to biti dovoljno ili ćete tražiti još, sačekajte da vam prvo otkrijem što možete očekivati. 

Počevši od njihova odrastanja u poratnoj Engleskoj, prvih interesa za glazbom, školskih glazbenih sastava i statusa studijskih glazbenika pa sve do okupljanja kroz sastav 'The Yardbirds', prvih koncerata u matičnoj zemlji, a zatim i Americi, snimanja albuma pod novim nazivom 'Led Zeppelin' i konačne afirmacije u superzvijezde, dokumentarac ''Becoming Led Zeppelin'' nas kroz svojih dva sata trajanja ugodno educira, zabavlja i inspirira… 

O Zeppelinima dakako postoje nebrojeni dokumentarci i koncertni filmovi (najslavniji je svakako ''The Song Remains the Same'' iz 1976.), no niti jedan do sad nije pred publiku stigao s njihovim 'blagoslovom'.

Sam Jimmy Page je istaknuo kako je tijekom proteklih nekoliko desetljeća bilo više neuspjelih pokušaja snimanja jednog pravog i čistog, dokumentarca po njihovom guštu, ali svi draftovi scenarija koji su stavljeni pred njega nisu zaslužili prolaznu ocjenu. Tako je bilo sve dok se nije pojavio Bernard MacMahon.

Dotični se naime kroz posljednjih 10-ak godina profilirao u jedno od prominentnijih imena na polju glazbenih dokumentaraca u što se možete uvjeriti kroz njegove uspješnice ''Out of the Many, the One'', ''The Big Bang'' i serijal ''American Epic'', a kad je pred Pagea stigao sa zavidnom količinom materijala (točnije, storyboardom) kojeg je marljivo prikupljao i slagao sa scenaristicom i producenticom Allison McGourty, ovaj nije mogao ništa drugo doli reći: -Aleluja! Snimanje može započeti.

E sad...

U cijelom tom procesu kroz kojeg je MacMahon znalački složio divan kolaž arhivskih, dobrim dijelom i do sad neviđenih snimaka kombiniranih sa klasičnim 'talking headsima' (članovi benda sjede, gledaju u kameru i pripovijedaju), odnosno, arhivskim intervjuom s Bonhamom, nastalo je podosta materijala i film je svoju 'grubu' i podulju verziju publici prezentirao prije par godina na festivalu u Veneciji. Neki su tad euforično klicali kako nije mogao ispasti bolji, drugi su pak negodovali kako je napravljen školski bez nekih značajnijih otkrića i onako suzdržano 'u rukavicama' dok su treći pak ostali potpuni ravnodušni.

Spomenutu verziju nisam gledao, ali nakon ove, konačno službeno puštene, moram priznati kako je istina negdje na pola puta. 

Svi oni ljubitelji R'N'R glazbe koji su upoznati s radom ovog legendarnog sastava, ali i pustih priča koje ih i dan-danas okružuju i prate (tu prvenstveno mislim na optužbe za plagiranje), ovdje to dobivaju zapakirano u najljepši konfekcijski papir. Divno je bilo saznati gotovo sve značajno o njihovim skromnim počecima, velikom trudu i hrabrosti, inovativnosti i iznenadnom uspjehu, no ružne stvari koje se lijepe za njih, tu su uredno zaboravljene ili šturo spomenute (najbolji primjer je prezentiran kroz Plantovu rečenicu: -Bilo je droga.-). Hmm, da.

Važno je naglasiti i kako MacMahon nije ostavio (namjerno?) neki značajniji autorski pečat na filmu kakav su to proteklih godina činili njegove slavnije kolege Jim Jarmusch (''Gimme Danger''), Todd Haynes (''The Velvet Underground'') ili Brett Morgen (''Moonage Daydream''), već ga je zgotovio poprilično ziheraški. Uzevši u obzir činjenicu kako je autoriziran (u prijevodu, nadgledan od samih članova benda, najvjerojatnije Pagea), to niti ne čudi suviše. Oni su željeli da se pokriju njihovi počeci s naglaskom na prve dvije ploče i MacMahon je 'odsvirao' po njihovim željama. 

Gdje nas to ostavlja? Iskreno rečeno, film nije pretenciozno napravljen, u njemu za fanove postoji i više nego dosta zahvalnog materijala, i ono što je najznačajnije – hrpa glazbe! Umjesto da skakuće s pjesme na pjesmu svakih par minuta, MacMahon (a vjerojatno i sami članovi benda) ih je odlučio prikazati u cijelosti. To je nedvojbeno najveći dar za sve njihove okorjele fanove i vjerujem kako im zbog istog ostale navedene stvari neće nimalo smetati.

Osobno ih volim slušati, rekao bih čak i previše s obzirom na to da su masu rifova pa čak i tekstova besramno maznuli od kojekakvih starijih 'bluesera' i manje znanih glazbenika, no to je opet materijal za neke druge rasprave.

Ovom prilikom je bio pravi užitak na velikom platnu i zvučnicima kino dvorana poslušati moćne taktove njihovih hitova ''Good Times Bad Times'', ''Dazed and Confused'', ''Rumble On'', ''Moby Dick'' ili ''Whole Lotta Love'', doznati da su Page i Jones kao studijski glazbenici svirali na klasicima poput bondovske 'Goldfinger' u izvedbi Shirley Bassey i slične trivijalne stvarčice i mislim da je to i više nego dovoljno. 

OCJENA: 4/5