Ostalo / Kolumne

SEDMI PEČAT

On the Fringe: Surova stvarnost

On the Fringe: Surova stvarnost

I dok su određene, nekoć izuzetno moćne europske kinematografije (talijanska, njemačka pa čak i francuska) ostale tek jeka nekih daleko boljih i kreativnijih vremena i autora, ona španjolska se i dalje zavidno dobro drži.

Iz godine u godine ta zemlja bikova, flamenca, lijepih žena, nogometa i dobre spize nam servira i zavidnu količinu kvalitetnih filmova, a kroz period od samo par godina mogli smo tako svjedočiti jako dobrim crnohumornim dramama poput ''El Buen Patron'' ili ''Official Competition'', odnosno, društveno angažiranim pričama poput onih viđenih u pobjedniku prošlogodišnjeg Berlinalea (op.a. ''Alcarràs''), triler drami ''As Bestas'' pa čak i hororu (''Piggy'').

On the Fringe (2022)

Režija: Juan Diego Botto

Uloge: Penélope Cruz, Luis Tosar, Christian Checa, Aixa Villagrán, Ame Aneiros, Adelfa Calvo, Font García, Juan Diego Botto, Nur Al Levi…

Žanr: Drama

Trajanje: 105 min.

Premda su ovdje spomenuti naslovi poharali domaće i međunarodne festivale, kritiku i publiku, jedan je nepravedno ostao 'ispod radara', a pričom je itekako relevantan i univerzalan.

Kroz period od 24 sata radnja paralelno prati odvjetnika Rafu (L. Tosar) koji sa svojim posinkom Raulom (C. Checa) očajnički pokušava pronaći mladu imigranticu kako bi je čim prije uputio socijalnoj službi ili će inače ostati bez djeteta. Azucenu (P. Cruz), sredovječnu suprugu i majku koja na sve moguće načine pokušava spriječiti banku u deložaciji njezine obitelji. A na kraju i Germana (F. García) i Teodoru (A. Calvo), sina i majku koje je razdvojio krah obiteljskog biznisa i koji neuspjelo pokušavaju obnoviti zajedničku komunikaciju…

U zemlji korupcije, jada i kojekakvih životnih nedaća teško je pratiti sve crne novosti iz dnevnih novina i vijesti, no gotovo sam siguran kako su vam se negdje u sjećanju ipak zavukli nemili prizori prisilnih deložacija kakvima smo prije nekoliko godina nerijetko mogli svjedočiti u medijima. E sad, ako ste mislili kako je samo naša nacija osuđena na patnju i nepravdu, pogledajte ovaj film pa ćete jako brzo shvatiti kako ni u velikim državama poput Španjolske ne cvjetaju samo ruže.  

Štoviše, problem deložacije u njihovoj zemlji poprimio je gigantske proporcije i u periodu od samo jednog desetljeća, nevjerojatnih 400 000 (!) Španjolaca je završilo na ulicama. Priča je to koja je bez ikakve dileme zaslužila filmski tretman, a na njega se odlučio, pazite sad ovo, Argentinac sa španjolskom adresom, proslavljeni glumac Juan Diego Botto (ovo mu je dugometražni redateljski debi).

On je pak sa suprugom Olgom Rodriguez (inače i novinarkom) složio scenarij koji prati nekoliko aktera u borbi s vremenom i premoćnim neprijateljem (banka, država) u nadi kako će promjena jednog dana ipak doći i kako obični ljudi više neće morati plaćati danak tuđoj pohlepi.

Priča je ovo o pojedincima poput Rafe koji daju svoje posljednje atome kako bi spasili neznance, a paralelno uništavaju vlastite živote i obitelji jer nisu tu za njih onda kada je to najpotrebnije. Azucena je s druge pak strane sama u strahu od sutrašnjice i sudbine koja se sprema njezinom djetetu kad ih vlast izbaci na ulicu jer suprug (tumači ga sam redatelj) nema hrabrosti niti volje uzdignuti šaku u zrak ili povisiti glas pred autoritetima smatrajući kako je kao Argentinac tek građanin drugog reda koji u toj zemlji nema nikakvog prava. German i Teodora sa svojom pričom podsjećaju na brojne, čak i nama poznate i bliske, o gubitku komunikacije zbog osjećaja krivnje i razočarenja. 

Premda su njihove priče uistinu srcedrapajuće, Botto nam ih prezentira jednim posve dinamičnim ritmom karakterističnim za žanrovske filmove poput trilera ili krimića, a ne klasične drame što dodatno pojačava i zadržava pažnju gledatelja.

Drugi značajan faktor kvalitete filma i općeg dojma je svakako njegov rad s glumcima što i ne iznenađuje suviše. Kad ispred sebe imate najveću španjolsku glumicu posljednjih nekoliko desetljeća (Cruz se za ovaj angažirani i hvalevrijedan projekt primila i produkcije) i uvijek pouzdanog Luisa Tosara, već ste odradili pola posla.

Maksimalno uvjerljivi i empatični, njihovi likovi će vas s lakoćom dovući na sam rub suza i natjerati da navijate za njihovu ili bolje rečeno, borbu malog čovjeka. Obavezno pogledati, a prva (možda i posljednja) prilika za to je već ove subote u našoj kinoteci.

OCJENA: 4.5/5


Reci što misliš!