Brojimo sitno do 95. svečane dodjele nagrade Oskar i stiglo je vrijeme da konačno svršimo s pričom o predstavljanju ovogodišnjih kandidata, a oni koji će zatvoriti to poglavlje su itekako vrijedni spomena.

Riječ je o dva naslova koji su se našli u biranom društvu nominiranih za najbolji strani film, no zahvaljujući sveopćem politiziranju nažalost imaju male, ako ne i nikakve izglede da se doma vrate trijumfalno.  

Nakon samih osvrta slijedi i moje skromno predviđanje potencijalnih laureata, no to ne znači da biste trebali izvući šolde iz bičvi i madraca i odmah jurišati prema kladionicama. Dogodit će se tu zasigurno pokoje iznenađenje, ali ne i neko gigantskih proporcija. No vratimo se mi za početak onima koji su se opravdano našli u biranom društvu, a prvi na redu je naslov koji stiže iz Irske i koji će vas bez imalo sumnje ostaviti u suzama.

Ljeto je 1981., povučena devetogodišnja djevojčica Cáit (C. Clinch) posve je zanemarena od strane roditelja (M. Patric i K. Nic Chonaonaigh) u djecom prenapučenoj obitelji dok je u školi vide tek kao šutljivu čudakinju s kojom se nitko ne želi družiti. U takvom nemilosrdnom okruženju sirota djevojčica se najbolje osjeća kad jednostavno odluta od gomile i stopi se s prirodom.

The Quiet Girl (2022)

Režija: Colm Bairéad

Uloge: Catherine Clinch, Carrie Crowley, Andrew Bennett, Michael Patric, Kate Nic Chonaonaigh, Joan Sheehy, Tara Faughnan…

Žanr: Drama

Trajanje: 95 min.

Uz novo dijete na putu, roditelji je bez ikakve grižnje savjesti odluče poslati majkinoj daljoj rođakinji u ruralni dio Irske kako bi tamo provela ljetne praznike, a oni se barem na neko vrijeme 'riješili' još jednih gladnih usta za hranjenje.  

Dočim je otac doveze na destinaciju, Cáit od strane brižne Eibhlín (C. Crowley) promptno osjeti ljubav i pažnju koja joj do tad bila uskraćena dok njezin suprug Sean (A. Bennett) isprva ostavi dojam ravnodušnog i distanciranog čovjeka. Kako vrijeme prolazi, Eibhlín i Sean se sve čvršće povezuju s djevojčicom dok ih ona s druge strane počne gledati kao savršene surogat roditelje. No premda joj je još pri dolasku rekla kako u njihovoj obitelji nema tajni, Eibhlín i Sean i sami skrivaju jednu veliku, i to iznimno bolnu…  

Uh, uh, uh! Kad pasionirani filmofil baci pogled na ovogodišnje oskarovske kandidate (pre)lako stiže do zaključka kako se pravi biseri skrivaju primarno u kategorijama najboljih stranih i dokumentarnih filmova. Za razliku od onih 10 nominiranih za najbolji film, od kojih realno niti polovica nije zaslužila svoje nominacije, posve drugačiju sliku možemo pronaći među 'strancima'.

Tamo se nalazi tek po jedan 'kukolj u žitu' (barem je to slučaj ove godine), a mi ćemo nažalost nemoćno svjedočiti kako će upravo takvi u konačnici biti okićeni lovorikama dok će ostali ostati nepravedno zaboravljeni i zanemareni poput 'tihe djevojčice'. Ostavimo tu diskusiju i ogromnu šalicu gorčine ipak za sam kraj i vratimo se našem irskom biseru.

Baziran na noveli ''Foster'' autorice Claire Keegan, film ''The Quiet Girl'' će vas već kroz svoj poetično surov uvod uhvatiti emocionalno nespremnima na nepravdu kroz koju jedno nedužno, plaho i prekrasno malo stvorenje prolazi zahvaljujući sebičnosti i nemaru ljudi koji se olako nazivaju roditeljima. Cáit (fenomenalna debitantska uloga Catherine Clinch) je djevojčica koja ne traži ništa više negoli svako dijete zaslužuje, malo pažnje i roditeljske podrške.

Nažalost, njezina obitelj je posve disfunkcionalna. Starije sestre je ne doživljavaju, otac je siledžija sklon kockanju, a vrlo lako i drugim ženama, dok je majka u potpunosti preuzela ulogu ogorčene žene koja svojoj djeci uskraćuje ono najosnovnije, ljubav. Uz sve navedeno, djeca su gladna, prljava i zapuštena, no 'brižni' roditelji takve stvari ionako ne primjećuju.

Kad Cáit bez imalo kolebanja odluče poslati majčinoj starijoj rođakinji i njezinom suprugu, nju se ništa niti ne pita već šutke mora prihvatiti njihovu odluku. Ne znajući što je čeka, djevojčica je svjesna da joj ne može biti teže negoli već jest, no ostaje zatečena pažnjom i ljubavlju kojima je dočekaju. Jako brzo nam postaje jasno kako su Eibhlín i Sean dobri i vrijedni ljudi kojima u kući nasušno nedostaje radostan dječji smijeh i prisustvo premda nam je kao gledateljima uskoro kristalno jasno kako je tamo već živjelo neko (soba u kojoj je djevojčica smještena oblijepljena je zidnim tapetama s nacrtanim vlakovima, a zamjenska odjeća koju joj Eibhlin donosi evidentno je pripadala nekom dječaku).  

Stariji par je naime progonjen velikom tragedijom, no unatoč tome otvara svoja srca djevojčici kojoj pak očajnički trebaju roditelji koji će je voljeti, maziti, paziti, vidjeti i čuti. Kako radnja odmiče, i oni i ona pronalaze ono što im je najviše nedostajalo u životima premda su svjesni činjenice kako ih uskoro očekuje najgrublje moguće triježnjenje.

Kaže se kako obitelj ne možemo birati, ali ovdje bi više od ičeg voljeli to učiniti za likove koji će vam od prvog momenta svojim osobnostima pobuditi empatiju i koje ćete zavoljeti. Nisu svi stvoreni za roditelje, a nisu nažalost niti svi i blagoslovljeni tom ulogom. Ovdje svjedočimo velikoj boli, tuzi i buđenju ljubavi, ali i životnoj nepravdi. Kad se odvrti posljednji kadar, glasno ćete naricati i gutati knedle jer ste svjesni kako život često nije fer, posebno prema onima koji su zaslužili puno više.

Colm Bairéad nam je kreirao jedan malen, jednostavan, a opet tako divan, melankoličan, životan i dirljiv film uz bolnu priču o odrastanju i likovima koje ćete dobro upamtiti. Nošen odličnom glumom, magičnom i nerijetko sugestivnom kamerom i glazbom te vođen sigurnom redateljskom rukom, "The Quiet Girl" je film koji će sve roditelje nakon gledanja natjerati da još čvršće zagrle svoje dijete i ne puštaju ga, odnosno, one koji se još uvijek dvoume oko takve zadaće da dobro promisle što žele jer kasnije neće samo oni biti bitni u svojim životima.

OCJENA: 5/5  

Još potresnije iskustvo očekuje one gledatelje koji se pak odluče na gledanje filma ''Close''. Centralni likovi su ponovno djeca, u ovom slučaju muška, ali posljedice su daleko strašnije.

Leo (E. Dambrine) i Remi (G. Van Waele) trinaestogodišnji su dječaci, najbolji i neraskidivi prijatelji. Ljetne praznike provode u intenzivnom druženju, igri i razgovorima, a Leo nerijetko i prespava kod Remija.

Close (2022)

Režija: Lukas Dhont

Uloge: Eden Dambrine, Gustav De Waele, Émilie Dequenne, Léa Drucker, Igor van Dessel, Kevin Janssens, Marc Weiss, Léon Bataille, Serine Ayari, Robin Keyaert…

Žanr: Drama

Trajanje: 104 min.

Dolaskom jeseni, dječaci kreću u novu školu, točnije, više razrede i okolina počinje zapažati njihovu neobičnu bliskost. Jednog dana djevojčice iz razreda im iz znatiželje postave pitanje jesu li njih dvojica zajedno. 

Leo pomalo zbunjen odgovori da jesu, ali kao prijatelji i to do razine braće. Djevojčice nastave sa sličnim pitanjima i Lea to sve skupa poprilično uzruja. Remi se nastavi ponašati kao da se ništa nije zbilo, no Leo ga pomalo počinje udaljavati bojeći se nove porcije zlih jezika. Kako bi istaknuo svoju muškost, ubrzo krene i na treninge hokeja i Remi se osjeti potpuno odsječenim. Uskoro se dogodi tragedija koja se dala naslutiti…

Dovoljno je bilo jedno, nimalo zlonamjerno pitanje i životi dojučerašnjih najboljih prijatelja su se urušili poput kule od karata. Tema (jedna od njih) Dhontova, ''filma je svakako bliskost i kako je percipira okolina, odnosno, sami akteri. Na pitanje znatiželjnih djevojčica Leo je uzvratio s protupitanjem u kojem argumentirano tvrdi kako nitko ne propituje bliskost djevojčica, njihove zagrljaje ili poljupce. 

U tim formativnim i u mnogočemu osjetljivim godinama, Leo nije razmišljao o takvom obliku odnosa sa svojom srodnom dušom. Njegovo obrambeni mehanizam nakon takvog stigmatiziranja reagirao je impulzivno odbacivši Remija uz daljnje dokazivanje vlastite muškosti. Ovaj je s druge pak strane to doživio daleko emotivnije i bolnije, možda u njemu i jest bilo nekih dubljih osjećaja, no 'šteta' je učinjena i tragedija je bila neizbježna. 

I bez nekog velikog spojlanja možete i sami zaključiti što se dogodilo, a kako se nositi s posljedicama tog nemilog čina je nešto s čime će se ostali likovi nositi do samo kraja ovog emotivno iznimno involvirajućeg filma. Već neko vrijeme živimo u svijetu koji iz godine u godine bilježi poražavajući i sverastući broj oboljelih od depresije, a još više zastrašuje spoznaja kako se starosna dob spušta sve niže i niže. Djeca su posebna priča, sve osjetljivija i sve ranjivija, a društvene mreže odjekuju daleko glasnije negoli šaputanja po hodnicima. U ovom filmu se takvo što nije zbilo, ali bila je dovoljna jedna trunčica sumnje i lavina se nezaustavljivo otkotrljala.

Kako ti nedužni mozgovi mogu apsorbirati tvrdnje i osude, kako ispravno postupiti i kako ne povrijediti onog koji ti je do jučer bio sve? To su pitanja koja nam Dhont servira u prvoj polovici filma. U drugoj do izražaja dolaze neka druga. Kako se nositi s gubitkom i krivnjom i kako nastaviti dalje? I dok će vas ''The Quiet Girl'' svakako rasplakati na samom kraju, ''Close'' to čini već na polovici i ne pušta vas idućih sat vremena. S prethodnim filmom (op.a. ''Girl'') ovaj talentirani redatelj se dohvatio priče o transrodnoj ženi koja sanjari o karijeri balerine. Pobrao je lovorike i nominaciju za Oskara.  

Ovdje se ponovno dotaknuo LGBTQ tematike, ali kroz indirektno propitivanje, odnosno, unutarnji psihološki konflikt svojih mladih aktera. Potresan i topao, dirljiv i prekrasan, bolan i zacjeljujući, ''Close'' je puno više od običnog filma. Vrhunski režiran i odglumljen, napisan i snimljen, ovo je film koji otvara mnogo tema, nudi neke svoje odgovore i potiče dijalog. Da je pravde svakako bi osvojio Oskara i tako došao do očiju i ušiju šire javnosti, no ponavljam, politika mu je otela tu priliku. ''Close'' ćemo srećom imati uskoro priliku pogledati i u našoj kinoteci, a kad stigne vrijeme za to, obavezno rezervirajte svoju ulaznicu.

OCJENA: 5/5 

Za sam kraj i par riječi o mojoj skromnoj prognozi više puta spomenutih nadolazećih Oskara. Po svemu sudeći, najveći pobjednik će biti ''Everything Everywhere All At Once'' i to najvjerojatnije u kategorijama najboljeg filma, režije, originalnog scenarija, sp. muške uloge, a možda i gl. ženske uloge (Michelle Yeoh će na tom polju voditi veliku bitku s Cate Blanchett).

Najboljim dokumentarcem bit će proglašen ''Navalny'', čisti propagandni film o istoimenom ruskom oporbenom političaru, zlatni kipić za najbolji strani film će u ruke Netflixovom antiratnom spektaklu ''All Quiet on Western Front'' jer studijsko lobiranje je itekako snažno, a pomaže mu i ratna situacija u Ukrajini.

Što se tiče animiranih filmova, tu bi trebao dominirati Guillermo Del Toro sa svojom briljantnom kreacijom ''Pinokija'', a kakva-takva neizvjesna bitka bi se mogla voditi u kategorijama najbolje muške uloge (između Butlera i Frasera) te sp. ženske uloge (između A. Bassett, J. Lee Curtis i K. Condon). Ponavljam, iznenađenja su moguća stoga ne hitajte u kladionice pa me kasnije krivite da sam vam izbio šolde iz džepa.