Zvuči pomalo nestvarno, no formula "Britanci na ljetnom odmoru + kompleksni karakter glavnog protagonista/ice", evidentan je jamac kvalitete i uspjeha.

Kroz proteklu godinu, možda i koji mjesec više, mogli smo tako u našim kinima svjedočiti izvanrednim dramama ''Sundown'' i ''The Lost Daughter'', a treći predvodnik te u uvodu spomenute formule, ''Aftersun'', nam uskoro stiže u gradsku kinoteku.

Da li je ta ista formula u ovom slučaju već polako postala formulaična ili su kritičari i struka ipak u pravu kad se razbacuju hvalospjevima, saznat ćete nakon što vam u nekoliko rečenica opišem radnju ''Aftersuna''.

Prije 20-ak godina, jedanaestogodišnja Sophie (F. Corio) provela je s ocem Calumom (P. Mescal) naizgled savršeno ljetne praznike na obali Turske. Od ručkova i večera u resortu, ronjenja i kupanja pa sve do plesnjaka i karaoke provoda, dani im manje-više protječu u zabavi i Sophie nerijetko te momente lovi i na friško kupljenoj kameri.

Aftersun (2022)

Režija: Charlotte Wells

Uloge: Paul Mescal, Frankie Corio, Celia Rowlson-Hall, Sally Messham, Brooklyn Toulson, Spike Fearn, Harry Perdios, Ruby Thompson, Ethan James Smith, Onur Eksioglu, Kayleigh Coleman…

Žanr: Drama

Trajanje: 102 min.

Sad, kad kao odrasla pregledava te snimke, Sophie (C. Rowlson-Hall) zapaža neke stvari, situacije i očevo ponašanje koje kao djevojčica nije mogla razumjeti. U glavi priziva sjećanja na te dane, ponekad izmješane s fikcijom, sve kako bi pokušala stvoriti pravu sliku o čovjeku kojeg nikad u potpunosti nije poznavala… 

Premijerno prikazan na prošlogodišnjem Cannesu, dugometražni debi škotske redateljice Charlotte Wells se iz malog indie filmića prometnuo u jednu od većih filmskih senzacija minule godine čemu u korist svakako idu i nedavno objavljene nominacije za nagradu BAFTA, odnosno, ona za najbolju mušku ulogu na nadolazećim Oskarima.

Mnogi zlobnici će na to reći kako su gotovo sve filmske nagrade, koliko god prestižne bile, postale prilično irelevantne i kako je ovdje riječ o običnom zamornom, poluamaterskom filmu u kojem se ne događa gotovo ništa značajno. 

Razlog takvim ishitrenim izjavama, a one su srećom u manjini, leži isključivo u krivom i površnom tumačenju radnje, odnosno, psihologije glavnih likova, a da ne kažem i gorućim ozbiljnim temama o kojima suptilno progovara.

Moglo bi se na ovu priču uistinu i gledati daleko naivnijim i nedužnijim očima, kao na još jednu u nizu nostalgičnih s temom odnosa roditelja i djeteta, ali nije baš sve tako jednostavno. Wells nas i kroz tuđa sjećanja na indirektan način poziva na mentalno kopanje vlastite prošlosti i odnosa s bližnjima, tj. ideji kako su nam čak i oni za koje mislimo da ih najbolje poznajemo, trajna enigma.

Kao djeca, svi smo vjerujem barem neko vrijeme živjeli u uvjerenju da nam se roditelji ponašaju poput strogih bogova kad god želimo nešto učiniti na svoju ruku, no da nam u konačnici ipak pružaju zaštitu i ljubav kad je najviše trebamo. Uglavnom je to tako, ali ne nužno i uvijek. Ispod fasade čvrstih karaktera, njihove su duše jednako ranjive poput naših i daleko opterećenije životnim izazovima.  

Kod Wellsice, stvari su još i kompleksnije. Calum je brižan otac, želi svojoj kćeri pružiti ljetovanje za pamćenje i svojski se trudi da ga ona tako i upamti. Sophie ga obožava i vjeruje mu. No, mnoge stvari joj ipak nisu kristalno jasne. Zašto primjerice njezinu majku prilikom telefonskog razgovora naziva 'ljubavi' premda su se razveli i zašto njegovo ponašanje iz čista mira ponekad postaje turobno?

Razloge vam neću spojlati, ali mislim da ih i ne trebam posebno otkrivati. Svjedoci smo vremena u kojem je pitanje mentalnog zdravlja postalo jedno od najvećih globalnih problema, a udari kojima smo opetovano izloženi već niz godina, ako ne i dulje, čine ovu temu nužnom.

Calumov lik kako doznajemo u rezerviranim odgovorima nije imao pretjerano sretno djetinjstvo i odrastao je u toksičnom okruženju. Nije uspio ostvariti neku hvale vrijednu karijeru niti bilo kakva druga dostignuća. Zakazao je tamo gdje i njegovi roditelji i vraški se bori ostaviti bolji dojam kod voljene Sophie dok ga unutarnji demoni sve više i više izgrizaju. To posebno ljetovanje ostavit će kod njegove kćeri gorko sladak okus za cijeli život. 

Iako nam Wells (ovo je svojevrsna proširena ideja njezina kratkometražnog filma ''Tuesday'') ne odmotava u potpunosti svoje klupko misterije, indikacije o sudbinama njezinih glavnih likova (fantastične izvedbe Mescala i debitantice Corio) su nam jasne, a pritom i iznimno bolne. Predivan, bolan i nužan, ''Aftersun'' je jedan od onih filmova koji se ne propušta i koji će vas itekako navesti na razmišljanje kako o sebi samima, tako i onima koje najviše volite.

OCJENA: 5/5