Nakon duuugih 16 godina na ovoljetnom Biennaleu smo konačno dočekali i treći dugometražni film hvaljenog redatelja Todda Fielda (''In the Bedroom'', ''Little Children''), no dugogodišnje čekanje nam se u konačnici itekako isplatilo.

S glazbenom dramom ''Tár'', Field nas maestralno uvlači u elitni svijet klasične glazbe i um naslovne protagonistkinje koji ispod površine izuzetno uspješne persone skriva uznemirujuće tajne.  

Uoči predstavljanja vlastitih memoara i berlinske izvedbe Mahlerove 5. simfonije s filharmonijom, ultra popularna i uspješna dirigentica i kompozitorica Lydia Tár (C. Blanchett) prolazi kroz turbulentan period.

Tár (2022)

Režija: Todd Field

Uloge: Cate Blanchett, Noémie Merlant, Nina Hoss, Sophie Kauer, Allan Corduner, Julian Glover, Fabian Dirr, Alma Löhr, Mila Bogojević, Adam Gopnik…

Žanr: Drama, glazbeni

Trajanje: 158 min.

Na površinu polako izranjaju njezine mračne tajne iz prošlosti koje kroz zlouporabu moći nastoji iznova zataškati. Brak s violinisticom Sharon (N. Hoss) također se nađe na kušnji kad Lydia baci oko na novu kandidatkinju za orkestar, lijepu Ruskinju Olgu (S. Kauer)…  

Kroz bogatu filmsku prošlost imali smo priliku pogledati nebrojeno mnogo biografskih filmova o slavnim skladateljima klasične glazbe i glazbenicima, a zahvaljujući pedantnom 'povratniku' Fieldu na jedan posve minuciozan način doznajemo što sve krasi i moderne dirigente, odnosno, kako je okus slave i moći istovremeno zavodljiv i razoran.

Nadareni redatelj Damien Chazelle (''La La Land'', ''First Man'') je 2014. očarao filmski svijet uz fenomenalan pogled u svijet jazza, glazbenika u nastajanju, njihovih odricanja i pritiska na putu do savršenstva (op.a. ''Whiplash'') dok nas Todd Field s druge pak strane upoznaje s ljudima o kojima nešto više znaju tek oni koji su na direktan ili indirektan način povezani s klasičnom glazbom. 

Mnogi laici, uključujući i potpisnika ovih redaka, će u najbolju ruku pokušati pružiti neki banalan odgovor na pitanje -Kakva je uloga dirigenta u orkestru?- Vjerujem kako ste se i sami znali zapitati zašto dotični tako energično ili pak elegantno, ovisno o skladbi, lamataju rukama i štapićem i što ti pokreti uopće znači.

Field nam ovdje dakako otkriva tajne zanata i njihove krajnje uloge, ali i otvara jednu još značajniju temu. Kroz duboku psihološku karakternu studiju autor nam pripovijeda priču o ženi na moćnom položaju i pomutnju u njezinoj glavi kad iznova pređe granicu sve kako bi zadovoljila svoje sebične i nepromišljene potrebe ili hirove.

Lydia Tár je žena koja je uspjela ostvariti sve ono o čemu čak i njezine muške kolege mogu tek sanjariti, a znanje, čvrsta volja i strastvena ljubav ka glazbi, učinili su je pravim superstarom klasične glazbene scene. Reklo bi se na prvi pogled, to je žena koja zna što želi i kako sve to, pa i mnogo više, ostvariti.

Uz impresivnu karijeru i grčevitu borbu sa sustavom koji od pamtivijeka na najznačajnije pozicije u svijetu klasične glazbe u pravilu ustoličuje isključivo muškarce, Lydia je učinila i korak više kad je svojevremeno 'izašla iz ormara' i vjenčala se violinisticom Sharon s kojom sad ima curicu Petru.

Sve bi to zvučalo divno i krasno, hvalevrijedno i inspirativno da Lydia ne skriva još pokoje 'kosture u ormaru'. Onog trena kad joj se grijesi prošlosti obiju od glavu, ona polako, ali sigurno počinje gubiti racionalnost i kontrolu koji su je do tad krasili.

U glavi joj su se nekoć stvarale melodije koje bi potom vješto komponirala u veličanstvene skladbe, a sad ih zamjenjuju tek iritantni zvukovi, vriskovi i buka, dok savjest pokušava isplivati na površinu. Naravno, egoizam je Lydiu već pošteno nagrizao i oglodao i umjesto da učini pravu stvar i pokaje za svoje pogreške, ona se zakopava još dublje i olako prosipa svoj ugled koji je marljivo gradila desetljećima.  

Field narativ slaže jednim laganim i sporim ritmom, uzima dovoljno vremena (trajanje filma je impresivnih dva i pol sata) kako bi nas polako uvukao u svijet naslovnog lika, njezina predanog posla i položaja, nerijetko i dovodi do krivih zaključaka, a onda slijedi prava psihološka oluja.

Teško je zamislivo kako bi ovako kompleksnu rolu netko uvjerljivije iznio od fenomenalne Cate Blanchett i mnogi s pravom kliču kako joj se smiješi i treći Oskar što priznajem ni u kojem slučaju ne bi bila nepravedna odluka. Uostalom, njezin fantastičan doprinos filmu prepoznao je i žiri u uvodu spomenutog Biennalea koji ju je ovjenčao nagradom za najbolju glumicu. 

Zapažene role ostvarile su i francuska glumica Noémie Merlant kao njezina sveprisutna asistentica Francesca, odnosno, Nina Hoss u ulozi Lydije partnerice Sharon. Svakako valja spomenuti i upečatljivu glazbenu podlogu briljantne Hildur Guðnadóttir kao i kameru proslavljenog njemačkog snimatelja Floriana Hoffmeister.  

U kratkim crticama, Field se trijumfalno vratio na veliku scenu s malim, ali pomno planiranim filmom kojeg ćemo itekako dugotrajno upamtiti, i to ne isključivo zahvaljujući još jednoj kameleonskoj i predanoj ulozi Cate Blanchett. Bez ikakve sumnje, jedan od filmova godine.

OCJENA: 5/5