O festivalskim uspjesima Lerotićeva dugometražnog prvijenca možemo čitati već mjesecima, a u nedjelju smo povodom otvorenja 20. izdanja 'Zagreb Film Festivala' konačno dočekali i njegovu hrvatsku premijeru. Dojmovi?

Bilo je u dupkom ispunjenoj dvorani kina SC i suza i sporadičnog smijeha, no svi su složni u zaključku kako je riječ o filmu koji će vam iskidati srce i dušu na najsitnije komadiće.

Mirno zagrebačko dvorište iznenada uzbuni Bruno (J. Lerotić) koji panično trči prema ulazu jedne od zgrada. Nervozno započne pritiskati tipke na parlafonu nadajući se 'klik' zvuku otvaranja, no dočekuje ga samo muk. U pokušaju otvaranja, snažno potom zadrma vratima sve kako bi ih u konačnici provalio silovitim udarcima nogom.

Zadihanu trku stubištem potom zamjene uzvici i zvonjava pred vratima stana, ali i tamo ga dočekuje neugodna tišina. Bruno uznemireno provali i ta vrata, a od siline padne na pod zajedno s Damirom (G. Marković) koji ih je pokušavao u tom trenu otvoriti.   

Bruno zapazi po Damirovom tijelu kao i zidovima stana obilnu krv te zavapi za pomoći. Tek što je nazvao hitnu službu, oni su stigli pred stan. Bilo je očito, Damir je pokušao počiniti suicid. Djelatnici hitne pomoći obaspu zbunjenog i vidno šokiranog Bruna pitanjima, a dočim su sanirali Damirove ozljede, odjure s njim u bolnicu, dok uzrujani Bruno pokušava doznati gdje ga to uopće odvoze.

Sigurno mjesto (2022)

Režija: Juraj Lerotić

Uloge: Juraj Lerotić, Goran Marković, Snježana Sinovčić Šiškov…

Trajanje: 104 min.

Žanr: drama

Tek što je trčeći stigao u bolnicu, tamo ga dočeka novi niz pitanja, no on samo želi saznati je li njegovom bratu bolje i kakva je daljnja procedura? Dok je čekao na odgovore, policajci su ga bezobzirno pokupili kako bi prisustvovao očevidu i otkrio inspektorima što se točno dogodilo. I kad pomisli kako je to kraj noćne more te će od sad sve biti u redu, Bruno ubrzo shvaća kako pravi užas tek počinje…  

Premda je prošlo gotovo tjedan dana otkako sam ga pogledao, dojmovi su i dalje snažni, a knedla u grlu pritišće sve jače dočim se prisjetim svih tih potresnih detalja iz filma. Upozorili su me neki kako me osjećaj boli neće tako lako pustiti i kako će me ''Sigurno mjesto'' još dugo progoniti, ali prava istina je da vas nitko i ništa ne može pripremiti na ovakvo iskustvo. Juraj Lerotić je takvo (točnije, slično) iskustvo nažalost i uistinu proživio, a kroz proces pisanja scenarija i realizaciju filma i opetovano ponovio. Nevjerojatno! Nema tih nagrada i riječi hvale s kojima bih adekvatno izrazio divljenje čovjeku koji uspio smognuti snage i učiniti nešto ovako bolno, a uz to i odveć osobno. 

Kad se kroz procesuiranje traume koju je proživio gubitkom vlastita brata instinktno uhvatio pisanja scenarija, Juraj nije niti pomišljao kako će se jednog dana uistinu i odvažiti pretočiti ga u film, no potreba za osvještavanjem bila je snažnija od boli.

Događaji koji su uzdrmali njegovu obitelj, neugodnosti koje su im servirale naše nesposobne i nezainteresirane institucije i pojedinci kao i samo suočavanje s iznenadnim duševnim oboljenjem njihova voljenog člana, priča je koja se nažalost može dogoditi bilo kome. Što učiniti u takvoj ili sličnoj situaciji? Bezglavo jurcati hodnicima bolnica za psihijatrima koji takve slučajeve u pravilu tek obilježavaju novim brojem u statistici?

Realnost je nažalost još i strašnija. Duševna oboljenja (manična depresija, shizofrenija i sl.) nezaustavljivo uzimaju mahu među gotovo svim naraštajima i neslavno ruše rekorde na globalnoj razini, a količina stresa i situacije kojima smo redovno izloženi (pandemija COVID-a, rat u Ukrajini, ekonomska i financijska kriza tek su neke od recentnijih) samo povećavaju te brojke.

Sustav? Zaboli ih ona stvar. Šaku tableta svaki dan i doviđenja do idućeg pokušaja suicida. Žalosno, ali istinito. Nitko više ne mari. Takve stvari se u društvu i dalje stigmatiziraju i guraju pod tepih, a potrebitih je sve više i više. Lerotić ih je osjetio na vlastitoj koži i nije bježao od ideje da ih prikaže baš onakvima kakve jesu.  

Isprva je odbijao ideju da glumi pa.. takoreći, samog sebe, no tijekom brojnih audicija je shvatio da je gotovo nemoguće izvući iz glumaca takvu mimiku tijela i duševni nemir kakav je on sam osjetio. Odvažno, ali i jedino logično rješenje. Vratio se glumački tako maestralno u vlastitu kožu, prikazao svu tu bol, ali istovjetno i kanalizirao enormnu količinu empatije i ljubavi.

Tragičnu ulogu mentalno izmučenog brata nije u startu želio dodijeliti svom velikom prijatelju Goranu Markoviću, no zajednička kemija i razumijevanje koje su imali, srušila je srećom i tu dilemu. Marković je svojim katatoničnim, suspregnutim i potištenim nastupom pružio ulogu za pamćenje i teško je zamislivo kako bi bilo tko to mogao bolje izvesti. Njihov odnos na filmu ispunjen je s toliko snažnim emocijama da će u konačnici rasplakati i najveće 'muškarčine'.  

Uloga brižne majke dopala je pak karakternu i uvijek pouzdanu Snježana Sinovčić Šiškov koja je uz povremene, nužno potrebne crnohumorne opaske (npr. tko god je izmislio Normabel, trebao bi za to dobiti Nobelovu nagradu) zaslužna i za najjeziviji, srcedrapajući urlik kojeg ste ikad mogli čuti na filmu. Što se tiče tehničke izvedbe, Lerotić ima apsolutnu kontrolu nad ritmom, koji je unatoč teškoj tematici adekvatno kaotično dinamičan, a kamera Marka Brdara savršeno dočarava svu klaustrofobičnost hladnih bolničkih i policijskih ustanova. Zvuk? Savršen.

Završna konstatacija. Splitski autori su do sad bili i ostali najglasniji i najdirektniji u osuđivanju neučinkovitosti sustava zdravstva i inih institucija ili pronalascima empatije (sjetimo se samo potresne drame Ognjena Sviličića ''Takva su pravila'' ili traumom nakon gubitka voljene osobe progonjenih protagonista kratkometražne drame ''Bila soba'' Mladena Stanića), a ''Sigurno mjesto'' je u toj borbi zasigurno najsnažniji i bez ikakve sumnje jedan od najznačajnijih i ponajboljih hrvatskih filmova od samostalnosti.

Od prve do posljednje minute ispunjen tugom, ali i bezuvjetnom ljubavlju. Parafrazirat ću, no istovremeno i destruirati tekst Gibonnijeve pjesme 'Oprosti'; - Moglo bi bit da je lakše umrit nego judima reć, oprosti. Damir je u ovom filmu u više navrata rekao - Oprosti, ali je na kraju i umro. 

Film će u studenom biti prikazan i u zadarskoj kinoteci kad se i očekuje dolazak gostiju koji će nam iz prve ruke moći pripovijedati o snimanju ovako teškog, ali svejedno izvanrednog filma.

OCJENA: 5/5