Sedam godina dugo izbivanje s velikih ekrana nažalost nije prekinuto velikim comebackom kakav smo i kakav je sam O'Russell iščekivao, već evidentnim produljenjem autorske krize s neopreznim ulaskom na skliski teren neusporedivih genijalaca čudaka poput Wesa Andersona, Hala Ashbya pa čak i Jean-Pierra Jeuneta.

Uzalud mu zvijezdama ispunjen glumački ansambl kad scenarij nalikuje autocesti koju održava HAC. U prijevodu, ugodnu vožnju tj. gledanje, često prekidaju iritantne rupe na asfaltu, odnosno, scenaristička neujednačenost.

Godina je 1933., veteran Prvog svjetskog rata Burt Berendsen (C. Bale) otvorio je privatnu liječničku praksu kako bi pomagao svojim kolegama veteranima u psihičkom i fizičkom oporavku kljukajući ih svojim lijekovima i tretmanima u kojima i sam nerijetko pretjeruje.

Njegov bivši suborac i najbolji prijatelj, odvjetnik Harold Woodman (J.D. Washington) obrati mu se jednog dana za pomoć u hitnoj potrebi obdukcije njihova nekadašnjeg zapovjednika, generala Meekinsa jer njegova kći (T. Swift) sumnja na ubojstvo. Kad preliminarni pregled tijela ukaže na trovanje, Burt i Harold bivaju uvučeni u neslućenu zavjeru koja bi u potpunosti mogla izmijeniti njihovo društvo…

Amsterdam (2022)

Režija: David O'Russell

Uloge: Christian Bale, Margot Robbie, John David Washington, Chris Rock, Anya Taylor-Joy, Zoe Saldaña, Mike Mayers, Michael Shannon, Rami Malek, Robert De Niro, Timothy Olyphant, Andrea Riseborough, Matthias Schoenaerts, Alessandro Nivola

Žanr: Komedija, drama, triler

Trajanje: 134 min.

Zvuči intrigantno, zar ne? I jest, ali istovremeno i kaotično, nepotrebnim detaljima, likovima i predugačkim trajanjem osakaćeno. O' Russellu je prilikom pisanja scenarija definitivno trebala neka tabletica doktora Berendsena kako bi mu umirila kaos u glavi ili barem stakleno oko s kojim bi bolje zapazio dijaloške besmislice i neujednačen scenarij.

Tri i pol desetljeća dugačka karijera ispunjena mu je kreativnim usponima i padovima i kad smo svi pomislili kako se nakon postignutog 'hat tricka' (op.a. ''The Fighter'', ''Silver Linings Playbook'' i ''American Hustle'') konačno profilirao u istaknutog autora koji je konačno pronašao uspjeli recept za vlastiti 'modus operandi', dogodio se podbačaj zvan ''Joy''. Istina, O'Russell je i s njim uspio izvući glumački maksimum iz tadašnje muze Jennifer Lawrence, no već su se počeli nazirati tektonski poremećaji na polju režije i scenarističkog pristupa.

Vratio se spomenuti autor već iduće godine u vode kratkog filma s kojim je i započeo karijeru, ali i taj izlet se pokazao žešćim promašajem. Kroz nadolazeći period sve češće su kroz kuloare na površinu izbacivane novosti o njegovim tiranskim metodama na snimanjima kao i kontroverzno ponašanje izvan setova.

S filmom ''Amsterdam'' je paradoksalno želio osnažiti svijest gledatelja o značenju ljubavi, bezuvjetnog prijateljstva i toleranciji dok su s druge strane sve više curile priče o njegovom posve oprečnom pristupu tim pojmovima. Nazivanjem legendarne Lily Tomlin pi*kom na snimanju filma ''I Heart Huckabees'' ili sustavno maltretiranje Amy Adams na setu filma ''American Hustle'' posve su oprečne popovanju koje provlači kroz priču svojeg najnovijeg filma. 

No bilo bi licemjerno upirati prst u samog O'Russella i njegovo diktatorsko ponašanje kad smo itekako dobro upoznati sa sličnim pristupima legendarnih autora poput Alfreda Hitchcocka, već valja navesti konkretnu problematiku njegova najnovijeg flopa. Spojiti elemente whodunit misterije, screwball komedije, špijunskog trilera, noir krimića i romantične drame s kritikom fašističkog društva, rasne i spolne diskriminacije te tretmana veterana, zalogaj je s kojim bi se udavili i veći redatelji, a posebice scenaristi negoli je to David O'Russell. 

Pucao je spomenuti s ovim filmom na visoko (čitaj, Oskare), nije ništa prepustio slučaju već je s naizgled nespojivim glumačkim ansamblom (primjerice, Bale i De Niro s jedne, a Taylor Swift i Mike Myers s druge strane) odlučio parirati likovima koji itekako znaju plivati u tako čudnim vodama (u uvodu spomenuti Wes Anderson). Angažirao ponajbolje snimatelje (Emmanuel Lubezki), skladatelje (Daniel Pemberton) i montažere (Jay Cassidy), ali zaboravio i na dvije ključne stvari. Ujednačenu režiju i scenarij.  

Bilo je na trenutke uistinu bolno gledati kako glumčina poput Balea pokušava izaći na kraj s trivijalnim dijalogom (Denzelov sin John Davis Washington je s druge pak strane iznova dokazao kako je teška 'panjina' od glumca koji je tek u nekoliko navrata tijekom dva i kusur sata dugog filma uspio prikazati kakve-takve emocije).

Kad bi bio racionalno blag, u najbolju ruku bi mogao reći kako je ovo jedan poprilično čudan film koji se dobrim dijelom trudi pronaći pravi ritam uz sve te žanrovske elemente, ali tek sporadično u tome uspijeva. Nedovoljno duhovit kako bi bio urnebesan, nedovoljno napet kako bi bio uzbudljiv, nedovoljno kemičan (sirota Margot Robbie daje svoj maksimum, ali uzaludno kad ti emocije uzvraća drvo) kako bi bio romantičan.

I kao takav, ''Amsterdam'' je ipak gledljiv i to ponajprije zahvaljujući, još jednom u potpunosti posvećenom, glumačkom kameleonu Christianu Baleu (divota je promatrati njegovu fizičku transformaciju u izopćenika strganog tijela i duha), zapaženim epizodama Andree Riseborough, Matthiasa Schoenaertsa, Alessandra Nivole i Roberta De Nira, kvalitetnoj produkciji, kameri, glazbi te povremenim O'Russellovim kreativnim bljeskovima. Svakako ga pogledajte, ako zbog ničeg drugog, onda zbog veličanstvenog Balea.

OCJENA: 3.5/5