I dok je Mostra (op.a. Venecija film festival) u punom jeku, svi smo već pomalo zaboravili na određene naslove s ovogodišnjeg Berlinalea, no tu nepravdu ispravljam ovog trenutka. 'Zlatni medvjed' za najbolji film otišao je tad u ruke španjolskoj redateljici Carli Simón za njezinu intimističku dramu ''Alcarràs'', a zašto je upravo taj film osvojio žiri otkrit ću vam nakon standardnih par rečenica o samoj radnji.

Nedužnu dječju igru u napuštenom automobilu iznenada naruši buka stroja koji ga odvlači s travnate površine. Uznemirena djeca otrče k obližnjoj obiteljskoj kući kako bi svoje svjedočanstvo podijelila s ostatkom obitelji Solé, no 'stariji' imaju većih problema. Joaquín Pinyol (J. Diarte), zakonski vlasnik zemlje na kojoj njihova obitelj obitava već generacijama i tamo uzgaja breskve, želi voćnjak zamijeniti solarnim panelima i tako si donijeti ekstra zaradu.  

Premda je stari Rogelio (J. Abad) spornu zemlju dobio usmenim dogovorom od Joaquinova oca još tijekom španjolskog civilnog rata, ovaj to ne priznaje bez valjanog ugovora te im nudi eventualni ostanak u kući ako glava obitelji, Quimet (J. Pujol Dolcet), pristane raditi za njega. Tvrdoglav i ponosan kakav jest, Quimet odbije njegovu ponudu tražeći ostanak na imanju do svršetka berbe. Nezavidna situacija u kojoj su se iznenada našli, dovede do tad skladnu obitelj na sam rub raskola…

Mnogi pripadnici moje i starijih generacija se sa sjetom prisjećaju vremena u kojima je čovjek živio od zemlje i koheziji s istom, no tehnološki i civilizacijski napredak ne mari za tradicijom, čistim i zdravim životom u kojem su svi složni i jednaki. Kapitalizam ne bira žrtve. Profit ispred sreće, beton umjesto trave, solarni paneli umjesto voćnjaka. Priča Carle Simón možda i jest smještena u ruralni katalonski kraj Alcarràsa te je inspirirana autoričinim sjećanjima na vlastitu obitelj, ali istovremeno je i sasvim univerzalna.

Alcarràs (2022)

Režija: Carla Simón

Uloge: Jordi Pujol Dolcet, Anna Otin, Xènia Roset, Albert Bosch, Ainet Jounou, Josep Abad, Montse Oró, Carles Cabós, Joel Rovira, Isaac Rovira, Jacob Diarte …

Žanr: Drama

Trajanje: 120 min.

U novom mileniju mali čovjek polako i sigurno na ovoj planeti gubi vlastito mjesto i identitet. Moćnici imaju drugačije geopolitičke strategije i planove i nimalo se ne opterećuju s očuvanjem tradicije i lokalnih zajednica. Zadruge i sela se pod pritiskom kojekakvih korporacija, banaka i vlasti raspadaju i nemilice rasprodaju za šaku Judinih škuda dok derutne kuće, zapušteni travnjaci i voćnjaci ostaju tek kao nijemi svjedoci ljepših vremena.

Domaći kruh, pečenu ribu, zrno grožđa, čašu vina, smijeh i pjesmu zamijenili su mobiteli, preskupi automobili, bučni kafići, nervoza i stres, a dok si mi međusobno kopamo oči, bogati se još više bogate i likuju. Obitelj Solé ne želi odmah pasti na koljena i kao mnogi potpisati kapitulaciju već pod svaku cijenu želi do kraja živjeti životom kakav ih je do tad ispunjavao, barem još tih nekoliko mjeseci. Ne slažu se dakako svi s vrijednim, ali vraški tvrdoglavim patrijarhom Quimetom. Znaju da je njihova bitka unaprijed izgubljena, no sve teže okolnosti ih ponovno povežu kao zalog za novu budućnost u kojoj će morati nastaviti borbu ujedinjeni. 

Snaga ovog filma ipak ne leži toliko u dobro znanoj nam priči koliko u Simóninoj vještoj režiji i pristupu koji inzistira na autentičnom prikazu sudbine jedne obitelji. Tu snagu dodatno postiže uz smjelu, ali i nužnu odluku angažmana glumačkog ansambla sastavljenog uglavnom od amaterskih glumaca i naturščika. Svaki trenutak filma ispunjen je iskrenošću, nerijetko naturalizmom (posebice u tjeranju divljih zečeva iz voćnjaka) i dokumentarističkoj autentičnosti.  

Ekspresije glavnih likova su stvarne, bolne i iskrene (fantastična gluma cjelokupne ekipe) i lako razvijaju empatiju kod publike (očigledno i samog žirija u uvodu spomenutog Berlinalea) i nekako cijelo vrijeme navijate za vražji happy end koji se nažalost neće i ne može zbiti. Sje*ali smo stvar i povratka nema. Tek kad izgubimo prave vrijednosti, a na pakleno dobrom putu smo da to kao društvo i učinimo, spoznat ćemo što smo imali. Carla Simón je stvorila film koji iznova upozorava, zadivljuje, ali i rastužuje. 

OCJENA: 4.5/5