Ostalo / Kolumne

SEDMI PEČAT

Hatching: A što se skriva ispod vašeg kreveta?

Hatching: A što se skriva ispod vašeg kreveta?

Na programu ovogodišnjeg izdanja Sundance film festivala tradicionalno se našao pozamašan broj naslova iz sfere horor žanra i prije par tjedana sam vam tako pisao o senzacionalnom ''You Won't Be Alone'' makedonskog redatelja Gorana Stolevskog, no on naravno nije jedini vrijedan spomena i preporuke.

Uz spomenuti film, ali i još neke kandidate uključujući i laureta, štošta se po premijernoj projekciji imalo za reći o bizarnom finskom hororcu ''Hatching''. 

Dvanaestogodišnja Tinja (S. Solalinna) svakodnevno mukotrpno vježba gimnastiku sve kako bi se kvalificirala na natjecanje i tako udovoljila opsesivnoj, pasivno agresivnoj i napose ambicioznoj majci (S. Heikkilä). Ova pak od kćeri želi napraviti svoju poboljšanu kopiju, dok svijetu kao vlogerica uz redovno objavljivane video klipova servira priču o idealnoj finskoj obitelji iz predgrađa.

Dok god je kamera na mobitelu uključena, svi su sretni i nasmiješeni, no dočim se ugasi, istina brzo izlazi na vidjelo. Kad prilikom još jednog obiteljskog snimanja u kuću uleti vrana i u panici učini nered po dnevnom boravku, Tinja je pažljivo ulovi sve kako bi već idući trenutak svjedočila odmazdi svoje bešćutne majke koja ptici zakrene vratom.  

Hatching (2022.)

Režija: Hanna Bergholm

Uloge: Siiri Solalinna, Sophia Heikkilä, Jani Volanen ,Reino Nordin, Saija Lentonen, Ida Määttänen …

Žanr: Horor

Trajanje: 91 min.

Vidno potresena, djevojčica nijemo slušajući dominantnu majku odnese sirotu pticu u kantu s otpadom, no već iste noći začuje njezino zapomaganje. U blizini fatalno ozlijeđene vrane, djevojčica pronalazi jaje te ga odluči odnijeti u svoju sobu gdje će se brinuti za njega.

S vremenom jaje zaprimi gotovo gigantske proporcije, a kad se konačno izlegne, iz njega izađe groteskno stvorenje koje Tinja nakon početnog gnušanja ipak prihvati pod svoje okrilje. Uskoro se počnu događati neke poprilično bizarne i nasilne stvari, posebice nakon situacija u kojima se Tinja osjeti ugroženo ili povrijeđeno…

Finska autorica Hanna Bergholm poput u uvodu spomenutog kolege Stolevskog nije bila osobito naklonjena horor žanru, no s vremenom je prepoznala njegovu simboličku snagu koja se kroz jezive prizore slikovito može dotaknuti osjetljivih tema poput adolescencije, odnosa na relaciji kćer-majka (otac je u ovoj priči ispao pasivni mlakonja dok je mlađi brat ogrnut plaštom ljubomore), fizičkoj transformaciji ili pak zatomljenim osjećajima straha, nervoze i nelagode.  

Kao djeca (a i neki još i uvijek) zazirali smo od mračnih kutaka svojih soba i užasnuto fantazirali o čudovištima skrivenima ispod kreveta ili u ormarima, a Bergholm (uz veliku pomoć scenariste Ilje Rautsija) je taj strah od nepoznatog povezala s onim realnim, poput uvijek potresnog ulaska u pubertet, sve otvorenijih sukoba s roditeljima i njihovim očekivanjima (većinu tih tema mogli smo pogledati i u ovogodišnjem animiranom hitu ''Turning Red'' koji također progovara o fizičkoj i mentalnoj transformaciji) ili banalnima poput prve mjesečnice, stresa, odnosno, klasičnog straha od neuspjeha.

Štoviše, Bergholmica nije zastala samo na spomenutim temama već se dotakla i određenih, posebno traumatičnih iskustava kao što su preljub ili dominantnost opsesivnih roditelja koji akumulirane životne frustracije nastoje prelomiti preko vlastite djece.

Moram otvoreno priznati kako isprva nisam ostao zapanjen viđenim i pomalo sam strepio od još jedne blijede kopije majstora 'body' horora Davida Cronenberga. Režija, gluma, priča, efekti i kamera su kroz tih početnih 15-20 minuta djelovali poprilično amaterski i predvidljivo, no kako se zaplet polako počeo otpetljavati, prizori jeze i bizarnosti postali su sve prisutniji i pažnja je konačno ulovljena.

Kad je sve konačno leglo na svoje mjesto, počeo sam uživati u svakom do tad osporavanom segmentu filma. Simbolika (jaje, fizička transformacija, hormoni, znoj…) je prštala na sve strane i nedostajao je samo onaj završni dojam koji je srećom ispao uistinu snažan.

Uzevši u obzir kako je ovo Bergholmčinin dugometražni debi i kako je iznimno zahtjevna glavna uloga dopala djevojčicu bez ikakvog prijašnjeg glumačkog iskustva (audiciju je prošlo gotovo 12 000 djevojčica), briljantnu Siiri Solalinnu, sve one početničke pogreške lako se zaboravljaju i konačna ocjena je kao zalog za budućnost čak i malčice povišena.

Što se tiče ostalih, za dojam posebno značajnih faktora, istaknuo bi svakako i fantastične efekte (za animatroničko lutkarstvo zaslužan je legendarni Gustav Hoegen), dojmljiv nastup Sophie Heikkile u ulozi opsesivne majke iz pakla i scenarij koji je u konačnici ipak uspio povezati toliko škakljivih tema u zadovoljavajuću cjelinu. ''Hatching'' dakako neće leći svima, ali sam uvjeren kako će zadovoljiti one gledatelje otvorene za neka nova iskustva, koliko god bizarno izgledala.

OCJENA: 4/5


Reci što misliš!