Da još uvijek imam 13, 14 godina skakao bih od sreće jer su velike i male ekrane u potpunosti okupirali superjunaci. No kad prvospomenutim godinama dodate još tri desetljeća života postaje vam kristalno jasno kako postajem poprilično umoran, hladan, a na kraju krajeva i sve manje zainteresiran za ovakav tip razbibrige.

Davno je bila 2008. kad je Iron Man protutnjao kinima i otvorio novo, uzbudljivo poglavlje u filmskoj povijesti, a od tad smo, željeli to ili ne, ostali izbombardirani pustim filmovima, odnosno, serijama iz produkcije Marvela.  

Dinamika izlaženja tih filmova koji su jako brzo prikladno uključeni u novonastali MCU (op.a. Marvel Cinematic Universe) bila je daaaleeeekoooo sporija i lako se bilo radovati novim likovima i pričama iz bogatog Marvelovog stripovskog 'butika', no 14 godina kasnije stigli smo do brojke od čak 4 (!) takva (DC-eve i ostale stripovske adaptacije uopće i ne računam) premijerna filma godišnje uz još barem toliko TV serija.

Doctor Strange in the Multiverse of Madness (2022)

Režija: Sam Raimi

Uloge: Benedict Cumberbatch, Elizabeth Olsen, Xochitl Gomez, Benedict Wong, Chiwetel Ejiofor, Rachel McAdams, Sheila Atim…

Žanr: Fantasy, akcija, horor

Trajanje: 126 min.

Ne znam za vas, ali meni osobno je to postalo stvarno previše. Još bi nekako sebi i pregrizao jezik da od posljednjih, epohalnih ''Avengersa'' kvaliteta Marvelovih filmova (iznimka su ''Spider-Man'' nastavci) nije počela rapidno opadati i kako je gotovo svaki od njih postao tek blijeda, nemaštovita kopija prijašnjih adaptacija. 

Jedan od rijetkih likova koji je imao potencijal pružiti nešto novo, uvrnuto i kompleksno bio je svakako misteriozni Doktor Strange. Em se u mojim tinejdžerskim godinama, a bogme i dosta kasnije do njegovih stripova na ovim prostorima nije mogli niti doći, niti se znalo suviše o njemu, em je imao potencijal odvući nas u neke sasvim nepoznate svjetove i dimenzije, Doktor Strange je bio lik koji je kroz svoju mističnost s lakoćom stvarao sve veću vojsku vjernih obožavatelja.

Prvo veliko filmsko pojavljivanje (ne računam TV trash iz 1978. ili animirane filmove), dotični je imao 2016. i premda je imao određenih, rekao bih klasičnih problema, poput slabo razrađene motivacije glavnog negativca, bio je jedno pravo osvježenje uz savršeno pogođen casting svestranog Benedicta Cumberbatcha u naslovnoj ulozi.

Nakon solo filma, Doktor Strange je kroz, iz početka kratke, a potom sve značajnije i upečatljivije nastupe u Thoru, Avengersima i Spider-Manu polako postao jedan od ključnih likova MCU-a, tj. glavni autoritet nakon tragičnog odlaska u uvodu spomenutog Iron Mana.

Radovao sam se istinski njegovom drugom solo filmu, a dodatni interes mi je pobudila i činjenica kako se redateljskog kormila primio čovjek koji je svojevremeno i zakuhao novi interes za filmovima o superjunacima (op.a. izvorna ''Spider-Man'' trilogija), legendarni Sam Raimi. Nakon ovog iscrpnog uvoda, stiglo je vrijeme da vam kažem i pokoju riječ o samoj radnji Strangeova nova filma, a potom i svim njegovim vrlinama, no bogme i manama. 

Progonjeni u alternativnoj dimenziji od strane moćnog demona, tinejdžerica America Chavez (X. Gomez) i Doktor Strange (B. Cumberbatch) pokušavaju se domoći magične knjige Vishanti kako bi se oduprijeli zlom neprijatelju, no stvari polaze po krivu i Doktor Strange strada, a America otvori portal u drugu dimenziju, odnosno, našu verziju svemira i Zemlje. Misleći kako je to sve bio ružan san, Strange se budi prestravljen, elegantno odijeva i odlazi na svadbu svoje nekadašnje velike ljubavi, Christine (R. McAdams).  

Nakon svadbene ceremonije, ulicama New Yorka iznenada zavlada kaos i panika dok gigantsko čudovište nalik na jednooku hobotnicu uništava sve pred sobom loveći djevojku koju je Strange vidio u snovima. Uz pomoć vrhovnog čarobnjaka i prijatelja Wonga (B. Wong), Strange nekako uspijeva svladati čudovište, no od djevojke saznaje kako je to bio tek jedan od načina uz kojeg je se zbog njezine mogućnosti prelaska u druge dimenzije moćni demon želi domoći. Shvativši kako su u cijelu priču uključene mračne sile, Strange se za pomoć obrati Wandi iliti Grimiznoj vještici (E. Olsen), ali ubrzo sazna kako ona ima neke druge planove s djevojkom…

Prije svega, malo upozorenje. Ako kojim slučajem niste pogledali ovogodišnju filmsku avanturu Spider-Mana i društva u kojem je značajnu rolu odradio i naš Strange, odnosno, niste imali priliku pogledati TV seriju ''WandaVision'', mnoge stvari u našem filmu bi vam mogle biti konfuzne. Naime, Marvel je i nakon posljednjih ''Avengersa'' nastavio zapetljavati i povezivati svoj multiverse i ako kojim slučajem preskočite gledanje nekog od filmova ili serija iz njihova MCU-a, ostat ćete poprilično zatečeni i neupućeni.

''Doctor Strange in the Multiverse of Madness'' starta dinamično, direktno i zastrašujuće, a Raimi se ne boji pokazati kako nas očekuje jedno sasvim posebno iskustvo što se tiče samog tona filma koji je za Marvel ovdje iznenađujuće mračan, a nerijetko i jeziv. Sve one priče o pojavljivanjima nekih otprije znanih likova i njihovih međudimenzijalno alternativnih verzija su djelomično točne, no bilo je pred premijeru isto tako i brojnih neutemeljenih govorkanja o pojavljivanjima svega i svakog što se u konačnici pokazalo tek pukom fanovskom maštarijom. 

Teško mi je reći nešto više o samoj radnji bez značajnog spojlanja, ali zato moram otvoreno zboriti o scenaristički neujednačenom pristupu radnji i likovima koji nerijetko ispada nesuvisao, nemaštovit i naivan. Krivicu za to prvenstveno snosi Michael Waldron, čovjek koji se tako reći prije 7-8 godina pojavio niotkuda, a onda ostvario zapažene producentske, a potom i scenarističko-kreatorske uspjehe kroz animirani serijal ''Rick and Morty'' te igrane serije ''Loki'' i ''Heels''.

Waldron nam kroz toliko puta prožvakanu moralističku pozadinsku priču o nošenju s odgovornostima i moći, odnosno, ideji kako ta ista moć pomućuje razum i kod najčišćih duša, ubacuje i trendovski neizbježne motive ženske emancipacije i LGBT moment koji nema apsolutno nikakav značaj što se tiče same radnje ili likova. Ukratko, Marvel nastavlja 'mućkati' ziheraški osmišljen koktel jeftinih emocija i patetike s dodatkom Raimija koji koristi svoj veliki povratak kako bi priči dao neku novu dimenziju strave i šoka.  

Bez suvišnog spojlanja, a u to ste mogli i sami uvjeriti i kroz brojne trailere, u priči tako odlazimo u brojne alternativne stvarnosti i upoznajemo kojekakve verzije kako Strangea tako i nekih dobro znanih likova (neke od njih ovaj put ekskluzivno 'posuđenih' od Foxovih akvizicija poput X-Mena) i sve to u konačnici izgleda suludo dobro (s tehničkog aspekta moram priznati kako je film uistinu impresivno napravljen), no motivacija glavnog negativca ponovno djeluje tako naivno i patetično da kompletan koncept djeluje prilično narušeno i kaotično.

U tom plesu jeftinih emocija i jeze, kreativnosti i šablonskih ideja, Raimi izvlači maksimum, a isto čine i glumci, no da je Marvel ovdje ispisao neku novu stranicu i stvorio (r)evoluciju unutar svojeg MCU-a, nažalost nije. 

I kao takav, ''Doctor Strange in the Multiverse of Madness'' posjeduje dovoljno briljantnih, nerijetko i zabavnih trenutaka (prednjače naravno Raimiev neizostavni 'kućni glumac Bruce Campbell u kratkom, ali slatkom cameu) koji gledanje čine jednom pravom avanturom, a je li vam to dovoljno, procijenite sami. To be continued…

OCJENA: 3.5/5