Prije nekoliko dana konačno su objavljene nominacije za nadolazeće, 94. Oscare. Kako to i inače biva, našao se među odabranima dobar broj onih koji kvalitetom nisu nimalo opravdali svoj status kandidata, no već i ptice na grani dobro znaju kako pri selekciji nerijetko kumuju kojekakve zakulisne studijske i ine igre.

Unatoč određenom broju razvikanih i nepravedno nominiranih naslova, većina je ipak opravdala svoja priznanja, a u nadolazećem periodu ću vam paralelno s atraktivnim kino premijerama predstaviti one o kojima još nisam pisao, a svakako zavrjeđuju vašu pažnju. Ovaj tjedan su tako na redu dva jako dobra dokumentarca koja se dotiču određenih tema koje nam geografski možda i nisu toliko bliske koliko i samim Amerikanca, ali su itekako relevantne i poučne.

Tijekom šest tjedana ljeta 1969. u Mount Morris parku smještenom u Harlemu, Tony Lawrence, pjevač, glazbeni promotor i zabavljač, uspio je uvjeriti 'gradske oce', točnije tadašnjeg gradonačelnika New Yorka, Johna V. Lindsaya, da mu pripomognu u organizaciji festivala crnačke glazbe i kulture. Lindsay, inače prilično omiljen bijeli gradonačelnik među crnom populacijom, amenovao je ideju koja je u konačnici postala 'Harlem kulturni festival', manifestacija kojekakvih kulturoloških događaja i glazbenih koncerata. 

Summer of Love (2021)

Režija: Amir 'Questlove' Thompson

Sudjeluju: Marilyn McCoo, Billy Davis Jr., Musa Jackson, Dorinda Drake, Barbara Bland-Acosta, Darryl Lewis, Ethel Beatty, Al Sharpton, Allen Zerkin, Margot Edman…

Žanr: Dokumentarni, glazbeni

Trajanje: 118 min.

U spomenutom, šestotjednom periodu, festivalu je nazočilo preko 300.000 posjetitelja, uglavnom pripadnika afroameričke zajednice, a pozornicom su 'prodefilirali' ponajbolji crnački glazbenici poput Nine Simone, B.B. Kinga, Steviea Wondera, Gladys Knight ili sastava Sly and the Family Stone, The 5th Dimenson i The Staple Singers.

Kroz zarazne glazbene taktove i angažirane tekstove soula, bluesa, r'n'r-a, gospela ili r'n'b-a, posjetitelji su mogli svjedočiti jednoj pravoj maloj kulturološkoj revoluciji. Nažalost, redatelj i televizijski producent Hal Tulchin, višesatni snimljeni materijal uspio je prikazati jednokratno tek na CBS i ABC televiziji u posebnoj dvosatnoj emisiji, dok je sva pozornost kinodistributera i televizija iste godine otišla u pravcu 'bijelog' Woodstocka… 

Da. Baš kako ste mogli i pročitati, fenomenalna manifestacija koja se događala 1969. nije osobito legla čelnicima nacionalnih i privatnih TV mreža, a niti kinoprikazivačima jer zašto bi 'tamo neki crnci' dobili svoj medijski prostor i pozornost kakvu po njihovim rasističkim uvjerenjima ne zaslužuju. Ležao je sav ovaj materijal, točnije, oko 40 sati video snimaka, u prašini nekog mračnog podruma. Tulchin ga je godinama pokušavao progurati na svjetlo, no nitko nije bio zainteresiran, svi su samo pričali o Woodstocku.

Zahvaljujući proslavljenom bubnjaru znamenitog sastava 'The Roots', a kasnije i glazbenom producentu te redatelju, Amiru 'Questlove' Thompsonu, ove fantastične snimke su nakon 5 desetljeća tame konačno izašle iz medijskog 'uzništva' i uz briljantnu restauraciju donijele satisfakciju svim preživjelim akterima i svjedocima tog nezaboravnog događaja. 

Motiv organizacije ovog višetjednog festivala nije bio profit (nije bilo naplate ulaznica) ili Lawrenceova samopromocija već preventivno gašenje novog 'rasnog požara' kakav se zbio godinu dana ranije nakon smaknuća Martina Luthera Kinga ili primjerice 1964. u velikim neredima.

Tony Lawrence i ostatak organizacije smatrali su kako crnačka zajednica zaslužuje puno više od statusa građana drugog reda i kako njihova kultura, posebice glazbena, zaslužuje poseban događaj koji će na dostojanstven način vrednovati ta dostignuća.

Za razliku od drugih, glamuroznijih, skupljih i masovnijih festivala poput gore spomenutog Woodstocka, ovaj u Harlemu je gotovo u potpunosti bio lišen nasilja i ekscesa, a posjetitelje su činili pripadnici svih generacija željnih dobre zabave i osjećaja pripadnosti. 

Naravno, mnogi od glazbenih zvijezda poput nezaboravne Nine Simone su kroz nedvosmislene tekstove svojih pjesama pozivali na revoluciju i nerede ukoliko se nastavi opresija njihove rase, no to su srećom nije dogodilo.

Policija, premda u manjem broju (op.a. mnogi nisu željeli prisustvovati), nije trenirala strogoću, a za red su bili zaduženi i pripadnici 'Crnih pantera' i sve je u konačnici proteklo u najboljem redu.

Nažalost, kako su neki od tadašnjih posjetitelja u friškim intervjuima izjavili, sve je kasnije potonulo u zaborav i mnogi su ta predivna, emocijama nabijena sjećanja zatomili, čak se i uvjerili kako je to bio samo san, sve dok nanovo nisu vidjeli snimke koje su im na obraze izmamile suze radosnice. 

Fantastična, do sad nepravedno zaboravljena priča, uz neke uistinu izuzetne glazbene izvedbe (Steviea Wondera se i ne vidi često kako rastura bubnjeve) i arhivske snimke, zahvaljujući Amiru 'Questlove' Thompsonu dobila je zasluženu pozornost i nagrade (primjerice glavne nagradu žirija i publike na prošlogodišnjem Sundanceu), ali nas i podsjetila kako globalna borba za rasnu jednakost i dalje traje.

OCJENA: 4.5/5

Attica! Riječ, ime za koje sam prvi put čuo gledajući Lumetovo remek-djelo ''Dog Day Afternoon'', film koji kazuje priču o neuspjeloj pljački banke i kasnijoj talačkoj krizi. Sumnjajući u sretno rješenje situacije, glavni protagonist Sonny (tumači ga veliki Al Pacino) u jednom trenutku izlazi iz banke s bijelom maramom u ruci dok drugu uzdiže uvis stišćući šaku i izvikujući zaglušujuće: -Attica! Attica!-. Okupljeno mnoštvo mu započne iznenada pljeskati i hrabriti ga premda je pljačkaš. 

Protutnjala mi je tad glavom misao, što je to kvragu Attica? Kasnije sam površno pronašao informaciju koja kazuje da je to ime zloglasnog zatvora u kojem se 70-ih dogodio nekakav strašan incident.

Umjesto da se bacim na temeljito pretraživanje spomenutog događaja (podsjećam da prilikom prvog gledanja Lumetovog filma nismo još imali internet), zaboravio sam na to sve dok nisam nedavno saznao kako je prošle godine snimljen istoimeni film koji na najbolji način dokumentira spomenuti incident. Kako se prije para dana pronašao među kandidatima za zlatni kipić, zaključio sam da je konačno stiglo vrijeme da skinem prašinu s tog zaboravljenog vela tajni.

9. rujna 1971., Attica, država New York. Ne mogavši više trpjeti sustavno zlostavljanje i ponižavanje od strane čuvara, zatvorenici strogo čuvanog zatvora 'Attica' izazivaju nerede uslijed kojih za taoce uzmu 42, mahom čuvara, te se utabore u dvorištu u srcu kompleksa.

Attica (2021)

Režija: Traci Curry, Stanley Nelson Sudjeluju: Clarence B. Jones, George Che Neves, Lawrence Akil Killebrew, John Johnson, Carlos Roche, Al Victory…

Žanr: dokumentarni

Trajanje: 116 min.

Želeći se izboriti za osnovna ljudska prava i slobode, zatvorenici međusobno izaberu predstavnike koji će voditi pregovore s vlastima, a ujedno i tražiti amnestiju od eventualnog pokušaja kasnije osvete od strane upravitelja i ostalih čuvara. 

Kako ne bi bili izigrani od strane policije i guvernera, zatvorenici zatraže da pregovorima nazoči promatrački odbor sačinjen od gorljivih boraca za ljudska prava poput odvjetnika Williama Kunstlera, crnog TV reportera Johna Johnsona, ministra Raymonda Scotta i drugih. Pregovori se isprva ne miču s mrtve točke, a ispred zatvorskih zidova se okuplja sve veći broj policajaca, odnosno, pripadnika nacionalne garde. 

Dok vlasti gomilaju svoje snage i sve glasnije razmišljaju o silovitom gušenju pobune, zatvorenici organizirano slažu improvizirane šatore i wc-e i slažu svoj popis zahtjeva. Kad drugog dana dobiju papir s odobrenjem svojih zahtjeva, jedan od zatvorenika, inače odvjetnik, uoči kako na njemu nedostaje pečat i kako kao takav nije legitiman. Sve se vraća na početak, no iznenada stižu najgore moguće vijesti, jedan od čuvara koji je na samom početku pobune bio pretučen od strane nekolicine zatvorenika, podlegao je ozljedama u bolnici…

I što mislite što se kasnije dogodilo? Ne, neću vam spojlati, ali ću natuknuti kako su preko 60% zatvorenika sačinjavali crnci i Portorikanci, dok su čuvari bili isključivo bijelci, i to većina njih otvoreni rasisti. Traci Curry i Stanley Nelson su prikupili pozamašnu količinu impresivnog arhivskog materijala, ali i okupili preživjele aktere tih nemilih događaja, uključujući bivše zatvorenike, djecu poginulih čuvara i članova promatračkog odbora. Zaključak? Jedan od najsramotnijih incidenata o novijoj američkoj povijesti, a dobro znamo da je takvih kod njih bilo (a i još uvijek ih ima) i suviše. 

Emotivno putovanje u prošlost spomenutih govornika i ispovijesti koje otvoreno kazuju o njihovim razlozima za pobunu isprva djeluje poput klasičnih, generički snimljenih TV dokumentaraca i gledalačka empatija se ne razvija tako lako i brzo jer znamo kako su većinu zatvorenika u Attici sačinjavali okorjeli kriminalci.

No dočim otkrijemo tragične ispovijesti koje su ih dovele na rub, postaje nam jasno kako je čitav sustav truo i kako se to jednostavno moralo kad-tad dogoditi. Čuvari, ti divni 'bijeli' obiteljski ljudi bi po dolasku na posao uglavnom doživljavali dijabolične transformacije i pokazivali svoja prava lica sadistički se iživljavajući nad tamnoputim zatvorenicima, za što god ovi bili krivi ili ne.

Dočim je došlo do pobune, oni izvan zidina krvožedno su pozivali na linč i sve čvršće pritiskali okidače nestrpljivo čekajući zeleno svjetlo da ujurišaju unutra poput krda bijesnih bikova. Moglo se i trebalo je to sve lijepo završiti, no guverner Rockefeller i tadašnja administracija predvođena omraženim predsjednikom Nixonom nije željela narušiti vlastito načelo provođenja reda i mira, već je odobrena akcija koja je rezultirala sramotnim i šokantnim masakrom. Pokušali su kasnije zataškati svoja nedjela, no istina je izašla na vidjelo.

Satisfakcija? Šaka dolara bez riječi isprike. Potreban film? Itekako, ali upozoravam vas kako je posljednja trećina iznimno potresna i sadrži nesnošljive prizore nasilja. ''Attica'' je film koji nas glasno i bolno podsjeća kako je demokracija za većinu i dalje mrtvo slovo na papiru.

OCJENA: 4.5/5