Prije odsluženja 'karantenske kazne' i povratka u kina, za ovaj tjedan sam vam spremio nešto jaaaaako sporo i neobično. Premda se prošle godine trijumfalno i na iznenađenje mnogih okitio nagradom žirija u Cannesu, posljednji film tajlandskog majstora sporogorećeg filma, Apichataponga Weerasethakula, nije materijal za mase nenavikle na čisti art-house.

Škotsku botaničarku Jessicu (T. Swinton) nastanjenu u Medelinu, Kolumbiji, jedne noći probudi neobičan, uznemirujući zvuk kojeg samo ona čuje. Idućeg jutra ona posjećuje sestru Karen (A. Brekke) koja se nalazi u bolnicu nakon što je oboljela od misterioznog sindroma spavanja.

Našavši se kasnije sa Karenenim suprugom, pjesnikom Juanom (D. Giménez Cacho), Jessica mu prepriča svoje noćno iskustvo, a on je uputi svojem kolegi sa sveučilišta, audio tehničaru Hernanu (J. Pablo Urrego) da joj pokuša pomoći rekreirati zvuk kako bi tako eventualno odgonetnuli njegovo podrijetlo.

Nemoćna u pronalasku izvora tog neobičnog zvuka, Jessica se upućuje u prašumu gdje susreće ribara Hernana (E. Diaz) koji možda skriva odgovore na njezina pitanja… 

E sad ovako. Nemojte se dati zavarati intrigantnom premisom iz sinopsisa jer sam film nema posložen tako jasan narativ. Kompletna priča ili bolje rečeno ideja/e, ne prati klasičnu filmsku formu, ne robuje ritmu i suvislim zaključcima već vas ili u potpunosti hipnotizira ili apsolutno isključuje već nakon 20-ak minuta gledanja.

Tajlandski autor Apichatapong Weerasethakul, miljenik Canneskog festivala (2010. je i osvojio 'Zlatnu palmu' s fantastičnom dramom ''Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života''), dobro je poznat po svojem ultra sporom stilu, filozofskim i duhovnim idejama, a od toga ne odstupa niti u svojem prvom 'stranom' filmu.

Memoria (2021)

Režija: Apichatapong Weerasethakul

Uloge: Tilda Swinton, Elkin Díaz, Jeanne Balibar, Juan Pablo Urrego, Daniel Giménez Cacho, Agnes Brekke, Jerónimo Barón…

Žanr: Drama, ZF

Trajanje: 136 min.

Pokušajte vizualizirati Bélu Tarra, Andreja Tarkovskog, Denisa Villeneuvea (da, čak i njega) i samog Weerasethakula kako zajedno sjede na nekom polju u amazonskoj prašumi, 'čvakaju' halucinogene gljive i kasnije slažu ideju za film. Jeste? E onda smo negdje blizu iskustva gledanja ''Memorije''.

Redatelj nam prezentira više zamisli, ne nužno logično povezanih, ali svejedno intrigantnih. Možemo li percipirati zvukove prošlosti ili budućnosti, prirode, tuđa sjećanja, možda i ona iz prošlih života. Kako se univerzalno povezati s njima i kako se to rezonira u sadašnjici i glavama pojedinaca, ovom slučaju, Jessice?

Poput nesuvislo razbacanog mozaika, Weerasethakula ''Memorija'' traži od svoje publike apsolutni angažman u slaganju cijele priče, možda i krajnjeg odgovora. U toj zajedničkoj potrazi on se ne zamara vremenskim okvirima ili logikom. Statični kadrovi znaju potrajati i dulje od 5-6 minuta, no ako nemate koncentracije niti volje za gledanjem tako zahtjevnog materijala, nemojte se niti upuštati u ovaj ambiciozni 'trip'.

Izuzev samog autorskog pristupa, nekonvencionalna je ideja i distribucije filma koji doslovno putuje u limitiranom vremenu od grada do grada i kasnije nestaje s velikih platna, niti će kasnije dočekati svoju očekivanu dvd/blu-ray premijeru. Weerasethakul smatra kako će se gledatelj s njegovim filmom moći povezati gledajući ga isključivo u kino dvoranama gdje mu koncentraciju neće poremetiti mobilni uređaji ili neke druge distrakcije.

To naravno ne znači da će baš svi nužno biti hipnotički privučeni sadržajem, a tome u korist kazuju i ispovijesti s Canneske premijere gdje je dobar dio gledatelja napustio projekciju glasno negodujući. Istina, nije ovo baš film za svakog, štoviše, nije niti za mnoge iskusne filmofile jer zna taj ritam biti na trenutke prilično zamoran, u samoj završnici možda i pretjerano ubrzan i pretenciozan, no da tim i nekim drugima manama unatoč posjeduje podosta razloga za divljenjem, to ne mogu niti ću osporiti. 

Jedan od njih je svakako briljantna Tilda Swinton koja i na suspregnut način zna izazvati pravovaljanu reakciju. To se primjerice na najbolji način može uočiti u prizoru u kojem s Hernanom u studiju pokušava rekonstruirati misteriozni zvuk. Njezina reakcija na tonalitete i pokušaji objašnjavanja dubine i širine, odnosno, komparacije zvuka je bravurozno izvedena.

Je li u onako moćnoj konkurenciju koju su među ostalima činili Caraxova ''Annette'', Trierov ''The Worst Person in the World'', Hamaguchijev ''Drive My Car'' ili Andersonov ''The French Dispatch'' u konačnici zavrijedio priznanje, ne bih se baš složio. 

OCJENA: 4/5