Kao nepopravljiv fan R'N'R-a (među ostalim glazbenim žanrovima, naravno) 60-ih i 70-ih, od rane tinejđerske dobi, okružen nešto starijom ekipom koja je u ta ratna i poratna vremena pokušavala živjeti u skladu s nekom, davno izumrlom hipijevskom ideologijom, čuo sam po prvi put za 'Woodstock'.

Izgovaralo se to ime s ogromnim poštovanjem kao da je riječ o nekom rokerskom Međugorju, Camelotu za izgubljene vitezove, Mt. Everestu za nadobudne planinare. Saznao sam tako od te iste ekipe kako je riječ o revolucionarnom koncertu koji je obilježio, ako ne i okončao jednu eru i generaciju kakva se kasnije nikad više nije pojavila.

Domogavši se nešto kasnije loše VHS snimke spomenutog koncerta, oči nisam mogao odlijepiti od TV ekrana i poželio sam poput mnogih obožavatelja rock glazbe razviti minijaturnu verziju vremeplova te se vratiti na to ogromno polje ljubavi, fantastične glazbe i mirne sinergije. Ah, ludost, mladost.

S odrastanjem se izgubila i ta nevina naivnost, no kad sam 1999. doznao kako organizator originalnog koncerta, Michael Lang, planira povodom 30-e godišnjice napraviti novi event, s tad aktualnim izvođačima, opet je u meni zaživjela želja za posjetom tog svetog mjesta.

Woodstock 99: Peace, Love and Rage (2021)

Režija: Garret Price

Sudjeluju: Jonathan Davis, Joseph Griffo, Dexter Holland, Jewel Kilcher, Michael Lang, Moby, John Scher, Dave Mustaine, Tariq Trotter…

Žanr: Dokumentarni, glazbeni

Trajanje: 110 min.

Dočim su obznanjeni i izvođači, uzbuđenje je donekle splasnulo jer, koliko god mi bili dragi izvođači poput Korna, Metallice ili Chemical Brothersa, uz dužno poštovanje, nisu oni niti približno kalibar jednog Hendrixa, Jefferson Airplanea, Grateful Deada ili Santane. 

Kako je i taj događaj protutnjao brzinom jurećeg kometa, brzo sam se ohladio od te nostalgične ideje, a žal za odlaskom je do kraja nestala kad sam načuo kako je cijeli događaj ostao obilježen nemilim prizorima divljanja i destrukcije.

Nisam se previše osvrtao na tu priču sve dok nekidan nisam ugledao friški dokumentarac slavne TV kuće HBO koji je konačno opisao što se tamo sve događalo. S rečenim dolazimo i do naše ovotjedne preporuke. 

HBO i Garret Price pobrinuli su se za još jednu vožnju u prošlost i to u vremena kad sam poput mnogih još uvijek živio u zabludi kako ulicama naše države teku med i mlijeko. Glazba se rapidno mijenjala, no nekako je ipak vladalo opće uvjerenje kako se u R'N'R-u neće dogoditi neka nova revolucija poput grungea s konca 80-ih i početka 90-ih.

Revolucija se možda i nije dogodila, ali zato neki novi glazbeni hibridi jesu. Iz sjene raspekmeženih pop grupa poput 'Backstreet Boysa' pojavili su se neki novi, gnjevni klinci, svojevrsni propovjednici friško rođenog nu-metala poput Freda Dursta, Jonathana Daviesa ili, khmm,., Kid Rocka.

Njihovoj slavi je dakako u velikoj mjeri doprinio i MTV, a sastavi odabrani za novi, jubilarni 'Woodstock' nastali su bez ikakve sumnje u glavi nekog luđaka. Kako i sam Priceov film kazuje, što možeš očekivati ako iste večeri na pozornicu redom izvedeš Limp Bizkit, Rage Against the Machine i Metallicu? Kaos i ništa drugo. No, krenimo redom.

Kraj milenija u američkom društvu obilježen je seks skandalom Billa Clintona, TV kuće poput MTV-a i sl. su sve jasnije i glasnije započele s promidžbom koktela seksa i nasilja što je kako znamo urodilo i masakrom u Columbineu, a mržnjom zadojeni pripadnici srednje američke bijele rase, samo su čekale događaj poput 'Woodstocka' kako bi pokazali kako je ideja ljubavi, mira i glazbe umrla koncem 60-ih i kako njih interesiraju isključivo seks i neredi.  

Naravno, Michael Lang je i ovaj put kao suorganizator dao svoj obol u kaotičnoj produkciji trodnevnog eventa i bilo je dovoljno tek nekoliko sati od početka da bi se kemijski WC-i začepili, a tlo natopilo fekalijama i vodom koju su mnogobrojni klinci nadahnuti kišnim danom s originalnog koncerta nesvjesno iskoristili za prskanje i valjanje u blatu iliti bolje rečeno, govnima.     

Još uvijek suspregnuti bijes relativno trijeznih sudionika polako je rasplamsavan nesnosnom vrućinom, ali i nepromišljenim izvođačima poput gore spomenutog Kid Rocka koji je s pozornice otvoreno propagirao rasizam i pozivao djevojke da se dodatno razgolite.

Sulude cijene, agresivni tekstovi jednako agresivnih izvođača bili su dovoljni da usijane glave započnu s kojekakvim primitivnim ispadima. Do nedjelje, stotine tisuće hodočasnika na taj, kako se u početku činilo sveti glazbeni događaj, rapidno se transformiralo u razularenu gomilu nalik dječacima iz 'Gospodara muha', a nasilje i neredi su zasjenili čitavu ideju nove fešte ljubavi, mira i glazbe.

S hrpom izjava tadašnjih sudionika, organizatora i izvođača, uz mnoštvo nikad viđenih snimki, Priceov dokumentarac nam kazuje kako je novi milenij umjesto generacija koje će iznova oživjeti utopijske ideje nade i mira donio samo bijes, netoleranciju i čisti nepatvoreni primitivizam kakvom nažalost svjedočimo i u vlastitom okruženju.

Premda je originalni koncert u Woodstocku svojevremeno pretjerano idoliziran jer, ruku na srce, nije niti on protekao bez ružnih trenutaka, ovaj iz '99. nas je grubo osvijestio i pokazao kako uz ovakve  klince i njihove potomke budućnost ne izgleda nimalo svjetlo ili harmonično.

OCJENA: 4/5