Ostalo / Kolumne

SEDMI PEČAT

Collective + The Father: Kolektivni poraz društva i gubitak razuma

Collective + The Father: Kolektivni poraz društva i gubitak razuma

Do 93. dodjele Oskara dijeli nas tek nešto više od dva tjedna stoga ne valja gubiti vrijeme već treba predstaviti što više preostalih kandidata.

Prošli petak sam vam pisao o vrlo izglednom pobjedniku u kategoriji najboljeg igranog filma, izvrsnom ''Nomadlandu'', a ovaj put su na red stigli i najizgledniji kandidat za osvajanje nagrade u kategoriji najboljeg dokumentarca, rumunjski ''Collective'', odnosno, drama ''Otac'' koja je u konačnici skupila impresivnih 6 nominacija uključujući i onu za najboljeg glumca koju tumači neuništivi Anthony Hopkins. Krenimo redom.

U listopadu 2015. tijekom rock koncerta u bukureštanskom klubu 'Colectiv' iznenada je izbio požar koji je na licu mjesta odnio 27 mladih života i ozlijedio još 180 osoba. Premda je većina hospitaliziranih imala lakše ozljede, kroz narednih nekoliko mjeseci čak njih 37 je preminulo što je nagnalo neke novinare, konkretno urednika sportskog lista 'Gazeta Sportuliror' Catalina Tolontana da ispita okolnosti njihove smrti. Ubrzo se ispostavilo kako je većina žrtava preminula ne od posljedica ozljeda već bolničkih bakterija.  

Daljnjom istragom, Catalin i njegov tim dolaze do saznanja kako sve rumunjske bolnice imaju ekskluzivan ugovor s istim proizvođačem dezinficijensa koji, kako laboratorijska analiza to kasnije pokaže, svoje proizvode uvelike razvodnjavaju.

Collective (2019)

Režija: Alexander Nanau

Sudjeluju: Catalin Tolontan, Mirela Neag, Razvan Lutac, Vlad Voiculescu, Camela Roiu, Tedy Ursuelanu…

Žanr: Dokumentarni film

Trajanje: 109 min.

Ta vijest dovede do masovnih prosvjeda, a na kraju i ostavke ministra zdravstva, no ubrzo se klupko korupcije i nekompetentnosti unutar rumunjskog zdravstva i visoke politike počinje sve brže otpetljavati…

Stravično! Gledaš ovo čudo od filma i neprestano se zapitkuješ koliko je samo naša stvarnost daleka od rumunjske ili je, ne daj Bože, čak i gora? Događaj koji je doveo do novinarske istrage tek je okidač za priču čiji skori kraj se nažalost ne nazire.

Redatelj filma Alexander Nanau nas sa samim naslovom i uvodnom pričom isprva navodi na zaključak kako ćemo doznati zašto i kako je spomenuti klub uopće imao dozvolu za rad premda nije imao dodatni evakuacijski izlaz za slučaj požara niti zakonom propisane protupožarne mjere, no tu tek kreće cirkus.  

Da bi paradoks bi tim i veći, prve sumnje su se pojavile u glavama novinara sportskog, a ne dnevno političkog ili istraživačkog lista. Naime, zašto bi sumnje uopće i postajale dok vladajući, uključujući i tadašnjeg ministra zdravstva, samopouzdano izbacuju tvrdnje kako je rumunjski zdravstveni sustav opremljen kao i svi najbolji u Europi i kako roditelji stradalih nemaju potrebe svoju djecu slati na liječenje u inozemstvo.  

Kad Catalin i njegova ekipa pronađu dokaz o razvodnjenim dezinficijensima, ta ista politička klika započne se braniti argumentima kako njihove analize pokazuju učinkovitost istih. No dočim na površinu isplivaju i druga saznanja, Rumunjsku potresu prosvjedi kakve nisu zabilježili od revolucije 1989. 

Vlada pada, a ona tranzitna na čelnu poziciju ministra zdravstva postavlja mladog, golobradog Vlada Voiculescua koji isprva naivno povjeruje kako će za trajanja mandata uspjeti u svojem resoru dovesti stvari u red, sve kako bi se jako brzo sudario s debelim zidovima apsurdne birokracije i korupcije na svim mogućim razinama.

Uz Voiculescovu borbu s vjetrenjačama, paralelno pratimo rad novinara kojima se u sve većem broju javljaju 'zviždači' iz zdravstvenog sustava, odnosno, nošenje jedne od žrtvama s traumama zadobivenim u požaru. 

Afere se nižu jedna za drugom, ali stvari se ne mijenjaju jer je većina naroda, točnije 'kolektiv' i dalje slijepo vjeruje korumpiranim političkim vođama koji ih desetljećima uništavaju. Zvuči poznato?

Alexander Nanau je stvorio jedan izuzetno dobar dokumentarac koji nam iz prve ruke pokazuje kako izgleda borba za istinu u zemlji koja ju ne zna ili ne može prihvatiti. Koliko su filmom ostali impresionirani članovi Akademije kazuje i činjenica kako je ovo prvi put u povijesti Oskara da su se Rumunji, inače vrsni filmski pripovjedači, našli u krugu nominiranih što do sad za rukom nije pošlo ni velikim autorima poput Cristia Puiua, Radua Judea ili Christiana Mungiua.

Da bi uspjeh bio tim i veći, ''Collective'' je dobio nominaciju i za najbolji dokumentarni i za najbolji strani film. Treba li uopće još nešto dodati?

OCJENA: 5/5 

Kad smo već načeli priču s nominacijama, u uvodu sam spomenuo kako je njih čak 6 zavrijedio film ''Father''. No, jel' ta brojka uistinu opravdana ili je ovo jedan od onih klasičnih oskarovskih kandidata koji će biti zaboravljen već nekoliko dana nakon same dodjele?

Nakon što je svojim nesnošljivim ponašanjem uspio potjerati još jednu od njegovateljica, Anthonyu (A. Hopkins) u posjet stiže zabrinuta kći Ann (O. Colman) koja ga preklinje da prihvati pruženu pomoć jer će se ona uskoro preseliti u Pariz, a on nije sposoban sam se brinuti o sebi. Ponosan i tvrdoglav, Anthony odbija uopće i poslušati takve prijedloge, a kamoli primiti potrebitu mu skrb, no kad njegov stan, a uskoro i kći poprime drugi oblik i naličje, polako počinje sumnjati kako gubi razum… 

To bi dakako bio nekakav 'summa summarum' cijelog filma, ali stvari ipak nisu tako jednostavno posložene niti lake za gledanje.

Naime, Akademija od pamtivijeka voli filmove (posljednjih godina možda i ne u tolikoj mjeri kao nekoć) o kojekakvim hendikepima i bolestima zbog čega su se među nominiranima često znali naći i naslovi s likovima koji pate od određenih vrsta psihičkih ili neuroloških bolesti. Ovo je na prvi pogled definitivno jedan od takvih filmova, no istina je kako je u konačnici daleko kompleksniji, a pritom i bolniji za gledanje.

Iza cijele ideje stoji talentirani pariški pisac i dramaturg Florian Zeller koji je nakon nezapamćenog uspjeha na 'daskama koje život znače', svoje esencijalno djelo odlučio adaptirati i za veliki ekran.

The Father (2020)

Režija: Florian Zeller

Uloge: Anthony Hopkins, Olivia Colman, Rufus Sewell, Imogen Poots, Olivia Williams, Mark Gatiss, Ayesha Dharker…

Žanr: Drama

Trajanje: 97 min.

Gledajući kadrove ogromnog stana i njegovih mrtvo hladnih dugačkih hodnika, u glavi mi se automatski probudilo sjećanje na maestralnu Hanekeovu dramu ''Amour'' u kojoj smo uz enormnu dozu emocija pratili sudbine starijeg bračnog para i šokantni klimaks.

Ovdje su pak akteri priče jedan izrazito bolestan, no ne toga i svjestan starac i njegova brižna kćer. Ono što iskustvo gledanja ovog filma čini posebnim jest činjenica kako radnja nije posve linearna i kako uglavnom svjedočimo jednoperspektivnom pripovijedanju osobe oboljele od demencije.

Jednostavno rečeno, za razliku od brojnih tematski sličnih filmova, Zeller nas u svojem direktno ubacuje u cipele ponosnog i odlučnog starca koji isprva negira narušenost svojeg mentalnog zdravlja i koji cijelo vrijeme pokušava zadržati racionalnost premda je ista vidno pomaknuta.

Takvo iskustvo ubrzo postaje svojevrsna interaktivna noćna mora za gledatelja, jer svjedočimo jednoj opakoj psihičkoj bolesti s kojom se siroti Anthony muči od prve do posljednje minute filma. U mozgu gadno nagriženom bolešću, on svakodnevno gubi dodir sa stvarnošću i upada u jednu paklenu vremensku petlju kroz koju događaje, lokacije i ljude drugačije interpretira.   

Izuzev kompleksno složene priče, kvalitetno tempiranog redateljskog ritma (valja naglasiti kako je ovo Zellerov filmski debi) i fantastične montaže uz koju stan i njegovi stanari konstantno transformiraju, a da mi to gotovo i ne primjećujemo, mnogo toga počiva na glumi.

Hopkins, koliko god ga voljeli ili ne, često je sklon teatralnom preglumljivanju i to zna biti prilično naporno, no kad ga dobijete u ovakvom, izuzetno empatičnom i angažiranom izdanju, možete samo glasno klicati kako je glumčina i to kakva.

Nije stoga ni čudo kako je Hopkins već drugu godinu za redom zaslužio nominaciju, a isto tako ne čudi ni ona uvijek pouzdane Olivie Collman koja ovdje nije dobila nimalo laku zadaću parirati mu.

U konačnici, ''The Father'' je jedan uistinu poseban film koji se na originalan, usudit ću se reći, hrabar način dotaknuo jedne izuzetno teške teme i priče, no moram istaknuti kako gledateljima nenaviklim na ovakve neuobičajeno složene konstrukcije, iskustvo gledanja neće biti nimalo lako.

Nakon većine odgledanih kandidata, nisam siguran hoće li ekipa uključena u ovaj projekt imati mnogo, točnije 6 razloga za slavlje, ali da ih zaslužili, to će malo tko osporiti. 

OCJENA: 4.5/5


Reci što misliš!