Prošlog tjedna sam brže-bolje zgotovio listu osobnih filmskih favorita iz 2020. (uz velik dodatak onih iz 2019.), a visoko na listi bok uz bok s animiranom čarolijom ''WolfWalkers'' Tomma Moorea našla se posljednja majstorija iz magičnog studija 'Pixar' imena ''Soul''. O 'vukovima' sam vam već pisao, a sad je red stigao na 'dušu' od filma.

Joe (J. Foxx) je sredovječni profesor glazbene kulture i pasionirani ljubitelj jazza koji čitav svoj život sanjari o danu kad će zasvirati u nekom od klubova s legendama voljenog mu glazbenog smjera.

Spletom okolnosti, on dobije toliko očekivanu priliku, no tek nekoliko trenutaka kasnije doživi nesreću zbog koje završi u komi. Kad otvori oči, Joe otkrije kako je postao plavkasto zelena duša koja se nalazi na putu u bijelu svjetlost iliti -život poslije. 

No, Joe odbija prihvatiti sudbinu jer nije spreman umrijeti prije negoli konačno ispuni svoju želju te se vješto izvuče u 'međusvijet', mjesto u kojem novorođenim dušama mentori pronalaze iskru koja će obilježiti živote njihovih budućih ljudskih nositelja.

Joe se isprva na lakši način pokuša vratiti na Zemlju, no kad mu to ne uspije, preuzme ulogu mentora kako bi uz pomoć svojeg štićenika pronašao način da se vrati među žive. Na njegovu žalost, dodijeljena mu je cinična i poprilično snalažljiva duša imena 22 (T. Fey) koja pak ne želi napustiti međusvijet i koja će učiniti sve kako bi Joeu otežala njegovu zadaću…

Eto, otkrio sam vam taman toliko radnje da se 'užga' želja za gledanjem. Treba li što reći o Pixarovim crtićima, a da već i sami ne znate? Sa svakim novim naslovom koračaju jedan korak više u sferu genijalnosti, provlače kroz naizgled tek zaigrani, dječje šareni i naivni svijet animacije neke uistinu značajne egzistencijalne, a vrlo često i duhovne teme.

Soul (2020)

Režija: Pete Docter, Kemp Powers

Glasovi: Jamie Foxx, Tina Fey, Graham Norton, Rachel House, Alice Braga..

Žanr: Animirani, komedija

Trajanje: 100 min.

Isprva smo se divili neiscrpnoj kreativnosti i hrabrosti (mnogi su smatrali kako je kompjutorska, odnosno, digitalna animacija odveć 'hladna') pionira 'Pixar' studija Johna Lassetera koji je 1995. probio taj tvrdi, gotovo neprobojni led 'Disneyeve' višedesetljetne vladavine klasične animacije s čudom zvanim ''Toy Story'', a onda je naravno uslijedila prava lavina. Digitalna animacija je pomalo bacila u zaborav onu klasičnu, no preuzimanju trona su prvenstveno kumovale revolucionarne scenarističke ideje.

Kroz naredna dva i pol desetljeća, 'pixarovci' su osvojili srca kako mlađe, tako i starije publike sa svojim pametnim, dirljivim, toplim, duhovitim i napose maštovitim pričama i svi su već počeli zaboravljati na kojekakve Pepeljuge, Snjeguljice i Mickeya Mousea. Ipak, posljednjih nekoliko godina (ironije radi, udružili su se sa gore spomenutim Disneyem) kod pixarovaca je došlo do svojevrsnog zamora materijala i bezidejnosti. 

Servirani su nam brojni nastavci (doduše, i dalje poprilično dobri), no likovima je nedostajalo 'duše'. Nju nam je pak s izvanrednim ''Inside Out'' 2015. iznova pronašao drugi veterana studija Pixar, Pete Docter (''Monsters, Inc.'', ''Up''). Bila je to priča o novom početku (s fokusom na djevojčicu koja se s roditeljima seli u drugi grad) i emocijama koje one izazivaju (ukratko rečeno), a sa ''Soulom'' se ta priča izvrsno nadovezuje.

S gotovo savršenim tajmingom, Docter i Pixar su zajahali na val 'BLM' (op.a. Black Lives Matter) pokreta i za glavnog lika postavili Joea, sredovječnog Afroamerikanca koji nikad nije do kraja ispunio svoj pravi potencijal i koji neutješno žudi za ispunjenjem životne želje, a to je sviranje jazza. Ooo da, sav taj jazz! Svaki glazbeni pravac bez ikakve sumnje pruža svoje čari, no malo koji od njih dira u dušu poput jazza. 

Njegova kompleksna, a istovremeno i melodična struktura izaziva pravu lavinu emocija kako kod samih glazbenika, tako i slušatelja i ne čudi kako ga mnoštvo ne prihvaća poput nekih drugih glazbenih pravaca jer nije baš svako u stanju prepustiti mu se do kraja. Takva iskra pokreće i autora filma koji nam svoju ljubav spram svijetu animacije pruža svim svojim bićem.

Kazuje nam kako je ovaj svijet prenapučen likovima poput Joea. Likovima izgubljena identiteta i likova koji se plaše čvrsto prigrliti život i ostvariti svoje snove i puni potencijal. Docter nas na to podsjeća na najbolniji, ali istovremeno i najnužniji mogući način. Naime, kad izgubiš baš sve, tek onda uistinu shvaćaš što si imao ili si mogao imati.  

Mišljenja sam poput i samog autora filma (Docter režiju supotpisuje s Kempom Powersom dok im je sa scenarijem pomogao još i Mike Jones)  kako smo svi na ovom svijetu rođeni s nekom iskrom, no malo tko se od nas usuđuje pronaći je. No, to ne znači da je kasno.

Imali vi tek 10 godina ili ste poput neuništivog Jože Manolića prešli 100, nemojte prestati tražiti, nemojte očajavati i nikako nemojte postati još jedna tragično izgubljena duša. Za svakog od nas postoji svrha u ovom životu i najgore je prepustiti se kolotečini, nezadovoljstvu i očaju jer tek kad bude prekasno shvaćamo kako su nam naše strasti ili u ovom slučaju iskre, često drito ispred nosa i samo se treba odvažiti zgrabiti ih.

Prekrasna priča, šarena i maštovita animacija, izvanredna glazbena pozadina fantastičnog dvojca Reznor/Atticus i nadahnuta glasovna potpora Jamieja Foxxa, Tine Fey i Grahama Nortona (u sinkroniziranoj verziji jednako dobri Filip Juričić, Judita Franković Brdar i Dražen Čuček) vraćaju dušu (doslovno) Pixarovoj tvornici snova, dok u nama bude nezaustavljivu bujicu emocija i humora i bila bi prava šteta da ga ne uhvatite na programu kina dok se tamo još nalazi.

OCJENA: 5/5