Ubaciti u isti tekst osvrte za dugo očekivanu dramu Davida Finchera i najnoviju animiranu magiju Tomma Moorea ne čini se logičnom odlukom, no kako nam se ova munjena godina polako bliži kraju, valja prostor i vrijeme iskoristiti za još nekoliko filmskih naslova koji svakako prizivaju vašu pažnju.

Pokoju riječ o Fincherovom ''Manku'' obećao sam vam još prošli tjedan pa bi bio red da ovotjednu priču započnemo upravo s njim.

Radnja filma nas vraća u 1940., Victorville. Proslavljeni holivudski scenarist Herman 'Mank' Mankiewicz (G. Oldman) otpravljen je iz bolnice nakon proživljene prometne nesreće na izolirano imanje sve kako bi kroz naredna dva mjeseca u miru zgotovio scenarij za debitantski film 'wunderkinda' Orsona Wellesa (T. Burke).

Kroz brojne Mankove 'flešbekove' doznajemo zbog čega je unatoč alkoholizmu toliko tražen, a istovremeno i omražen u Hollywoodu, kako su nakon 'Velike depresije' vlasnici filmskih kompanija tretirali svoje radnike, koje su mu stvarne osobe poslužile kao inspiracija za likove u scenariju, odnosno, kakva politička previranja su se događala u Kaliforniji uoči početka 2. svjetskog rata…

Mank (2020)

Režija: David Fincher

Uloge: Gary Oldman, Amanda Seyfried, Lily Collins, Tom Pelphrey, Arliss Howard, Tuppence Middleton, Tom Burke…

Žanr: Biografski, drama

Trajanje: 131 min.

Moram priznati kako sam gledanju Fincherova toliko iščekivanog filma prišao s velikom dozom opreza i skepse, jer, neke kolege kritičari nisu bili osobito oduševljeni konačnim rezultatom. Dva sata kasnije, moje mišljenje se u mnogočemu razlikovalo od njihovog.

Od prvog do posljednjeg kadra bio sam usisan u vrtlog filmske prošlosti i bačen na setove velikih studija kojima su suvereno hodali giganti poput Josefa Von Sternberga, Davida O'Selznicka, Clarka Gablea, Grete Garbo i ostalih. Ostali? Ostali su velike face, ali neki od njih još i veći smutljivci, prvenstveno u liku i naličju Louisa B. Mayera (čelnog čovjeka studija MGM) ili Irvina Thalberga. Smutljivci koji se hvale svojom rasipnošću, a već idući tren ponizno mole svoje radnike da pristanu na drastično smanjenje plaća kako bi tobože spasili kompaniju kroz teška vremena. 

Mank? Mank je čovjek bez dlake na jeziku. Briljantan scenarist i rječita individua koja ne bira svoje žrtve, pogotovo ne onda kad je sav natopljen alkoholom još i dodatno okuražen. On je sveprisutan na holivudskim zabavama i prijemima, ali isto tako je i persona non grata.

Premda njegovo klaunovsko ponašanje i britak jezik uvelike zabavljaju novinskog magnata Williama Randolpha Scotta (tumači ga veteran Charles Dance) i njegovu mlađahnu zaštitnicu/priležnicu Marion (jako dobra Amanda Seyfried), Mayer i ostatak ekipe holivudskih moćnika i političara nije osobito oduševljen Mankovim ispadima i sarkastičnim podbadanjima.

Posebno ne onda dok brani socijalistička stajališta iako dobro zna kako je okružen beskompromisnim republikancima koji se ne libe snimati lažne propagandne filmiće sve kako bi na nadolazećim lokalnim izborima poljuljali status demokratskog kandidata i gorljivog borca za radnička prava i jednakost.

[Slika na kojoj se prikazuje osoba, na otvorenom, stajanje Opis je automatski generiran]  

Zašto ga onda svi trpe? Zato što je izvanredan scenarist koji s lakoćom zna složiti nezapamćenu priču koja će daleko odjeknuti. To je znao i mladi Orson Welles koji je inzistirao na njegovom angažmanu.

Isprva, Mank nije osobito mario hoće li se njegovo ime pojaviti na uvodnoj špici filma ili ne, no s vremenom je počeo shvaćati kako stvara nešto nevjerojatno, svoje životno djelo, inspirirano detaljima i likovima iz vlastitog života. Na kraju naravno nije pristao da mladi Welles pokupi baš sve zasluge za njegovog ''Građanina Kanea''.

Finchera je ova priča zaintrigirala iz više razloga. Prvenstveno, scenarij za ''Manka'' je napisao njegov otac Jack još tamo 2003. No, premda je Fincher prišao brojnim studijima s idejom za snimanjem filma, ovi su ga glatko odbili pod izlikom da crno-bijeli film o ljevičarski nastrojenom scenaristu i alkoholičaru iz davnih vremena neće biti veliki mamac za publiku.

Otac mu nije doživio filmsku ekranizaciju, a ovaj je još jednom na vlastitoj koži osjetio nemilosrdnu politiku velikih holivudskih studija. Kad se 2019. u priču uključio sveprisutni 'Netflix' koji je raširenih ruku ponudio Fincheru produkciju i distribuciju, ovaj je to objeručke prihvatio kako bi konačno ispunio očev, ali i vlastiti san.

Trenutak za premijeru nije mogao biti bolji za 'Netflix'. Pandemija koronavirusa stopirala je brojne projekte velikih studija, kina su uglavnom bila prisiljena zatvoriti svoja vrata, a konkurencija uoči nadolazećih Oskara nije bila nikad slabija.

Fincher je poput malog djeteta u dućanu sa slatkišima tehnički ispolirao film do te razine da djeluje kao da ga ja snimao sam Welles davnih 40-ih. Kamera, dijalozi, gluma, kostimografija, scenografija i glazba odisali su klasičnim Hollywoodom, a priča je opet bila poprilično aktualna netom nakon američkih predsjedničkih izbora. No, je li taj Fincherov obračun s nemilosrdnim, komercijalno nastrojenim Hollywoodom uistinu toliko moćan?

Prije svega, scenarij je poprilično snažan, no na trenutke i zamoran. Ima tu dosta praznog hoda i suvišne priče koje usporavaju narativni ritam filma, ali Fincher se nije pogubio. On dodatno začinjava stvari sa kojekakvim tehničkim dosjetkama, a stvari u gotovo svakom trenutku izvlači još jednom briljantni Gary Oldman.

''Mank'' u konačnici možda i nije remek-djelo, nikako ne i najbolji film u bogatom Fincherovom opusu, ali je svakako vrijedan pažnje i divljenja. Nagrade? Lako moguće da će 'kapnuti' koji zlatni kipić, a koliko i koji, saznati ćemo na vrijeme.

OCJENA: 4/5

A kad smo već kod zlatnih kipića, osobno bi bio iznimno sretan kad bi u eventualnom trećem pohodu na Oscara to zvučno priznanje konačno osvojio iznimno talentirani Tomm Moore. Kipić mu je nepravedno izmaknuo za fantastične animirane filmove ''The Secret of Kells'' i ''Song of the Sea'', no možda će mu baš izvanredni ''Wolfwalkersi'' i koredatelj Ross Stewart donijeti sreću.

Djevojčica Robyn (H. Kneafsey) napustila je rodnu Englesku i uputila se u Irsku s ocem Billom (S. Bean) gdje ga je okrutni lord (S. McBurney) angažirao kao lovca na vukove. Naime, obližnja šuma vrvi čoporima vukova koji svakodnevno ometaju stočare i šumare u njihovom naumu da očiste sav šumski prostor kako bi farmeri imali što više plodne zemlje koja će njihovom vlastelinu donositi profit.  

Bill svoju zadaću shvaća ozbiljno i učiniti će sve što njegov lord naloži sve kako bi njegova Robyn bila pošteđena okrutnog života u bijedi. Ona pak u odsustvu oca redovno vježba sa svojim samostrelom i želi mu pomoći, no on to stoički odbija s obrazloženjem kako je to opasan posao za jednu curicu.

WolfWalkers (2020)

Režija: Tomm Moore, Ross Stewart

Glasovi: Honor Kneafsey, Eva Whittaker, Sean Bean, Simon McBurney, Tommy Tiernan…

Žanr: Animirani, fantazija

Trajanje: 103 min.

Oglušivši se na očeve naredbe, Robyn ga jednog dana prati do šume gdje svjedoči napadu vukova i dolasku neobične djevojčice koja komunicira s vukovima….

Vauuu! I kad pomisliš kako nema šanse da Moore svojom kreativnošću nadmaši prethodnu uspješnicu ''Song of the Sea'' (sudjelovanje na projektu ''The Prophet'' ovdje ne računam), eto njega opet. Prokušana formula o animiranom oživljavanju keltskih legendi i priča nikako ne gubi svoju čar već djeluje snažno i potrebnije nego ikad prije.

Mnogi autori znaju upasti u zamku kopiranja vlastitih radova, no ''WolfWalkersi'' prije svega djeluju kao nastavak, ako ne i produžetak priče kakvu smo mogli vidjeti u gore spomenutom prvijencu ''The Secret of Kells''.

Vraćamo se ponovno u vremena kad je svijetom vladalo praznovjerje i sve neobične stvari su automatski zadobivale epitet 'demonskog'. U fokusu priče je i ovaj put djevojčica koja živi sa samohranim ocem koji pokušava sve najbolje za svoju voljenu kćer premda je često slijep i gluh na njezine riječi.

Dok je u prošlom filmu ''Song of the Sea'' otac bio rastrgan boli i tugom za nestalom suprugom, ovdje ga koči strah. Strah od nastavka života i strah za budućnost njegove malene. Kakva li je budućnost očekuje ako se njemu nešto dogodi i prerano je napusti? Ona pak želi biti uz njega jer je usamljena i zatočena u smrdljivom gradu, lišena slobode i zabave. Premda to niti ne slute, slobodu, sreću i ljubav omogući im magija.

Da se iz ovako nevine priče (scenarij uz Moorea i Stewarta supotpisuju Jerrica Cleland i Will Collins), koja je, ruku na srce, prvenstveno namijenjena obiteljskom gledanju, iščitati i mnoštvo relevantnih tema poput obiteljskih odnosa, emancipacije žena, okova kapitalizma i ekološke osviještenosti, no sve to suptilno teče ispod pitke površine i čiste animirane magije.

Moore je svjestan snage folklornih priča i ljepote koju sa sobom nose, a kad se sve posloži na najljepši mogući način, publika se lako rastopi u divljenju. Apsolutno svaki segment jest na svojem mjestu i nema nikakvog povoda kriticizmu i pokudama. 

Priča, animacija, glazba, režija i glasovna podjela (stalnu očinsku figuru Brendana Gleesona ovdje je adekvatno zamijenio Sean Bean) savršeno su ukomponirani i valja se samo udobno smjestiti i izbaciti iz glave sve negativne misli i probleme koji vas okupiraju.

Ovo je jedna predivna priča koja će iz vas s lakoćom izvući optimizam, a toga nam u ovim crnim vremenima najviše nedostaje. Kako će na kraju glasati lobistički prdonje iz Akademije, ne znam, no znam kako je za mene ovo bez ikakve sumnje najbolji animirani film godine koji će opravdano pronaći i svoje mjesto na tradicionalnoj godišnjoj 'best of' ljestvici.

OCJENA: 5/5