Svakodnevno okruženi ludilom, mentalno se sve više i sve brže raspadamo dok nemoćno pokušavamo zadržati vlastiti identitet opirući se onima koji iz dana u dan sve više preuzimaju kontrolu nad našim životima. Novo normalno?

Paranoična i nelagodna vremena zazivaju filmove takove tematike, a jedan od novih 'mesija' sedme umjetnosti složio je film koji će vas emocionalno dobrano iscijediti, uvući nelagodu duboko u skrivene kutke psihe, ali i pružiti zastrašujuću viziju gubitka kontrole.

Otac (David) mu je u neka davnija vremena inovativno stvorio prave vizije užasa i divljenja, nametnuo nove trendove i uništio mnoga pravila, a koliko je daleko u toj misiji pomicanja granica otišao njegov sin, pročitajte nakon standardnog opisa radnje.

Bliska budućnost. Razvijene su neke nove tehnologije koje kojekakvim organizacijama i njihovim izvršiteljima omogućuju ulazak u um i tijela ljudi kako bi ih potom koristili za likvidacije svojih meta.

Possessor (2020)

Režija: Brandon Cronenberg

Uloge: Andrea Riseborough, Christopher Abbott, Rossif Sutherland, Jennifer Jason Leigh, Tuppence Middleton, Sean Bean, Kaniehtiio Horn, Raoul Bhaneja…

Žanr: SF, horor, triler

Trajanje: 103 min.

Jedna od tih izvršitelja, odnosno ubojica je i Tasya Vos (A. Andrea Riseborough), žena koja vodi dvostruki život (drugi je onaj supruge i majke), no čije mentalno zdravlje se sa svakim novim zadatkom sve ozbiljnije narušava zbog čega polako počinje gubiti kontrolu…

Ova 'filmska jabuka' ne da nije pala daleko od stabla već se čvrsto drži na granama očeva kreativnog stabla i pruža gotovo jednake okuse zadovoljstva i mučnosti. David Cronenberg je svojevremeno šokirao filmski svijet sa svojim fizičkim hororom, košmarnim i neizbrisivim vizijama straha od spolnih bolesti, gubitka identiteta i kontrole medija i društva, a tu istu 'štafetu' preuzima njegov sin Brandon koji nam se nakon dugometražnog debija ''Antiviral'' iz 2012. vraća s još luđom pričom koja definitivno neće leći onima slabijeg želudca. 

U vremenima gdje mlađe, a bogme sve više i one nešto starije generacije polako gube svoj identitet, vrijeme troše buljeći u ekrane koji ih bombardiraju hrpom besmislenih video klipova i sadržaja, ne iznenađuje suviše ideja o pripovijedanju priče o preuzimanju tuđeg uma i tijela, odnosno, tuđeg identiteta.

Koliko puta ste se samo zatekli zureći u vlastiti odraz u ogledalu  zapitkujući se - tko sam i što predstavljam danas? Društvo nam je proizvelo bezbrojne fasade, a mi ih svako jutro nanosimo na lice i s kiselim smiješkom izlažemo plastičnom svijetu sazdanom od laži.

Nešto slično je u svojem suludom umu osmislio i Brandon Cronenberg koji glavne likove baca u ne toliko daleku budućnost gdje sve ima svoju cijenu pa čak i krađa tuđeg identiteta. Sredstva se ne biraju, metode također. No, što se događa u glavi te osobe kad se razvije otpor i kad 'otimač' počinje gubiti kontrolu nad vlastitim emocijama? Rutinski zadatak, koliko god nemoralan bio, prerasta u pravi kaos.  

Umjesto klasične likvidacije rađa se nasilje obojeno frustracijama i žestinom, gadljivo, odvratno i pretjerano (Cronenberg nas ne štedi šokantnih prizora uboda nožem u tijelo, kopanje oka žaračem i sl. mučnim prizorima), no ne i bezrazložno.

Njegova (anti)junakinja polako nestaje u tuđem toku svijesti, bori se s vlastitim traumama i neraskidivim vezama (obitelj), a njezini nadređeni (gotovo samozatajna Jennifer Jason Leigh) je uvjeravaju kako je sve u redu dok god kontrolira emocije. Naravno, to je laž, no neću vam spojlati zbog čega.

Priča je ispunjena brojnim metaforama, skrivenim ključevima koje će pokušati pronaći i odgonetnuti tek oni najuporniji jer nije ovo lagan film za gledanje. Stilizirani i nerijetko artistički spor ritam uparen s prizorima čistog kaosa i brutalnog nasilja definitivno će mnoge natjerati na prijevremeno odustajanje, no oni najuporniji u traženju odgovora će biti bogato nagrađeni.

Pametan je ovo film koji vas istovremeno tjera na divljenje i gađenje, no takvi su u neku ruku svijet i društvo u kojem živimo, stoga, kozmetičko uljepšavanje nije opravdano.  

Andrea Riseborough i Christopher Abbott briljiraju u kompleksnim ulogama koje se preklapaju i nadopunjuju, a Cronenberg nikad do kraja ne gubi kontrolu u ludom svijetu kojeg je kreirao. Čudan i hrabar film s perfektno pogođenim tajmingom. Još jednom upozoravam kako definitivno nije namijenjen prosječnoj publici željnoj razbibrige.

OCJENA: 4.5/5