U samo dva dana imao sam jedinstvenu priliku u Rijeci pogledati dvije friške hrvatske drame, tematski poprilično slične, ali u konačnici ipak potpuno različite.

O ''Mari'' ćemo nešto više za koji tjedan kad stigne u Kino Zonu (uz gosta iznenađenja, a kako drugačije?), a sad svjetla reflektora 'krade' laureat nedavno završenog festivala u Puli, višestruko nagrađivani i hvaljeni film Danila Šerbedžije, ''Tereza37''.

Tereza (L. Barić) je sredovječna supruga pomorca Marka (L. Lučev) koja bijeg iz učmale svakodnevice i bračne krize pokušava pronaći u majčinstvu, no pokušaji zatrudnjivanja nažalost završavaju spontanim pobačajima i novim emocionalnim šokovima.

Kad joj na posljednjem ginekološkom pregledu ginekologinja kroz šalu sugerira kako ne bi bilo loše da trudnoću pokuša s nekim drugim partnerom, Terezi takva misao ubrzo u potpunosti promjeni život…

Hrvatska kinematografija se definitivno mijenja i konačno hvata globalne trendovske valove s 'ženskim' temama i odlučnim heroinama, no kad se takav isti trend čvrsto poveže s preslikom naše sadašnjice (u ovom slučaju splitskom), dobiva se film o kojem se itekako priča.

Tereza37 (2020)

Režija: Danilo Šerbedžija

Uloge: Lana Barić, Ivana Roščić, Leon Lučev, Dragan Mičanović, Marija Škaričić, Goran Marković, Goran Bogdan, Snježana Sinovčić..

Žanr: Drama

Trajanje: 100 min.

Premda redateljskom palicom suvereno (i nikad bolje) maše Danilo Šerbedžija, ovo je od A do Ž film Lane Barić. 

Sveprisutna, a usudit ću se reći i naša ponajbolja glumica, ovdje se našla u dvostrukoj ulozi i to onima glavne glumice, ali i scenaristice. Njezina Tereza je mlada žena slomljena pod pritiskom životnih nedaća (manje-više hladan odnos kako s ocem, tako i suprugom, povučenost i nesigurnost) koja pokušava učiniti neki značajni životni iskorak, a takav vidi prvenstveno u majčinstvu. 

Uporni, ali i neuspjeli pokušaji zatrudnjivanja sve više je čine očajnom i beznadnom, dok joj suprug postaje još rezerviraniji i hladniji. Kroz neukusnu šalu, ginekologinja joj u glavu ubaci suludu ideju o promjeni partnera, a Tereza sva neutješna i nesigurna odluči poslušati i takvu varijantu.

Uskoro počne mijenjati muškarce 'ka bičve', ali emocionalni ožiljci ne nestaju, dapače, postaju sve veći i širi. Jedine kakve-takve ozbiljne namjere u tim odnosima pokazuje joj Nikola (D. Mičanović), novopridošli susjed iz Srbije, no Tereza mu unatoč ozbiljnim ljubavnim impulsima stoički objasni kako bi je se njezini zauvijek odrekli kad bi njim pobjegla u Srbiju.

Koliko se autobiografskih fragmenata krije u scenariju, pokušat ćemo saznati od same Lane Barić kad nam i ako stigne sa svojim filmom u Zadar, no da je savršeno portretirala dalmatinske žene (naravno ne sve) pomoraca koje se u neizdrživoj samoći i krizi identiteta odvažuju na neke riskantne, reći ću nepoželjne metode utjehe, to sigurno jest.

Kao savršena refleksija Terezinog stanja uma i duše poslužili su i hladni stambeni blokovi koju prikazuju atipičnu (u slučaju ako niste posljednjih godina pogledali nekolicinu kratkih filmova koji su se snimali na istim ili sl. lokacijama) i neatraktivnu sliku inače romantičnog, 'filmičnijeg' Splita, odnosno, njegove stare jezgre.

U mnogočemu revolucionaran za našu kinematografiju, uz fantastičnu Lanu Barić (u Puli ipak nagrađenoj 'samo' za scenarij), ''Tereza3'' je jedan pravi iskorak za hrvatsku kinematografiju koji progovara o nekim, u našem društvu i dalje tabu temama, i to direktno iz ženske perspektive. Svaka čast!

OCJENA: 4/5