Zadarska publika mogla je sinoć na ljetnoj pozornici Kino Zone uživati u premijernoj projekciji (barem što se tiče Dalmacije) posljednjeg ostvarenja osebujnog švedskog redatelja Roya Anderssona imena ''O beskraju''. Bilo je to uistinu teško ponovljivo iskustvo, no o dojmovima nešto više nakon ultrakratkog sinopsisa.

Autor filma ili točnije rečeno, naratorica, nam kroz kolaž kratkih i nespojivih (uz pokoju iznimku) priča otkriva ljudske sudbine u svim oblicima. Bilo da je riječ o samoći, otuđenosti, tuzi, sreći, gubitku ili ljepoti, sve nam one tvore odraz ljudskog života, a u konačnici stvaraju i beskonačnu priču o ranjivosti postojanja…

Nejasno? Vjerujte mi, nije lako niti opisati bez nekog većeg spojlanja. To uostalom ovdje nije niti bitno. Ovo je film jedne nevjerojatne poetične ljepote, apsurda ljudskog postojanja i življenja i vrhunski filozofski materijal za višesatne polemike.

Veteranu Anderssonu to dakako nije strano, a mnogi filmofili su ako ništa drugo, tome mogli svjedočiti i u njegovom prethodnom filmu teško pamtljivog imena ''A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence'' (2014.).

About Endlessness (2019)

Režija: Roy Andersson Uloge: Bengt Bergius, Jan-Eje Ferling, Anja Broms, Marie Burman, Amanda Davies, Thore Flygel, Karin Engman…

Žanr: Drama

Trajanje: 78 min.

Mnogi su se sinoć, očigledno nepripremljeni, nerijetko počeškali zbunjeno po glavi, pogledavali na mobiteli sve iščekujući kraj, a neki čak i neslavno odustali prije vremena.

Eh da, Andersson iziskuje mnogo strpljenja, no oni najuporniji bili su u konačnici bogato nagrađeni. Premda, ironično, film imena ''O beskraju'' traje poprilično kratko (op.a. tek 78 mi.), pojedini kadrovi traju pravu malu vječnost.

No, divota se skriva upravo u tim 'vječnim' i napose izrazito statičnim kadrovima. Naime, zahvaljujući fantastičnoj kameri i jedinstvenoj stilizaciji kojom prevladavaju siva, žućkasta i smeđa boja, gotovo svaki taj kadar djeluje kao pravo malo slikarsko remek-djelo ili u najmanju ruku umjetnička fotografija.

Skriva se to mnogu razloga za divljenjem i teško je izdvojiti samo fragmente ovakvog slojevitog ostvarenja, ali svakako ću uz samu režiju, kameru i glazbu izdvojiti i Anderssonov scenarij koji maestralno pleše na nevidljivoj granici između komedije i tragedije.

Dirljivi kadrovi roditelja koji neutješno posjećuju grob sina poginulog u ratu, svećenika koji je izgubio vjeru, ali ne dobiva pomoć psihijatra jer ovaj žuri na autobus pa sve do djevojaka koji iznenada zaplešu na cesti čuvši taktove glazbe iz obližnjeg kafića, Hitlera suočenog s gubitkom rata ili zagrljenim parom koji lebdi nebom iznad ratom razorenog grada.

Jednom riječju, divota! Neki su dakako ostali ravnodušni, lako i zbunjeni, a drugi pak, poput jedne poprilično stare gospođe, oduševljeno konstatirali kako je ovo jedno pravo remek-djelo. Osobno se slažem s potonjom i potvrđujem kako je Andersson bez ikakve sumnje jedan od najoriginalnijih i najsmjelijih autora današnjice.

OCJENA: 5/5