Na moju sramotu, trebalo je proći punih 13 godina i jedna posebna ekipa filmskih entuzijasta da me konačno odvuku ka Splitu i njihovom 'Festivalu Mediteranskog Filma'. Veselo i brzo putovanje se pretočilo u divljenje čim smo stigli na Bačvice i ugledali fantastično uređenu pozornicu ljetnog kina.

Koliko je ljudima, točnije,  filmofilima u ovo polu karantensko doba nedostajao friški filmski sadržaj u korist govori i činjenica kako su ulaznice za sve projekcije planule čim su puštene u prodaju. 

Uoči same projekcije dugometražnog filma ''Mosquito'' direktor festivala Alen Munitić nam je predstavio autoricu kratkog filma ''Porvenir'', Renatu Poljak, koja nam je rekla riječ-dvije o motivima i nastanku svojeg filma koji je, usput rečeno, tematski savršeno poslužio kao uvertira za prvo spomenutog 'komarca'. 

Godine 1917. mladi idealist Zacarias (fantastični João Nunes Monteiro) dragovoljno se prijavljuje u redove portugalske vojske sve kako bi dokazao svojim roditeljima kako više nije dječak i kako je spreman žrtvovati život za domovinu.

Mosquito (2020)

Režija: João Nuno Pinto

Uloge: João Nunes Monteiro, João Lagarto, Filipe Duarte, Alfredo Brito, Miguel Moreira, Miguel Borges, Cesário Monteiro, João Vicente …

Žanr: Drama, ratni

Trajanje: 125 min.

No, umjesto priželjkivane  Francuske, Zacarias završi u kolonijalnom ratu s Nijemcima u Mozambiku. I dok njegovi suborci ubrzo odmarširaju prema jugu zemlje, Zacariasa ugriz komarca prikuje za krevet pošto mu je za dobrodošlicu 'poklonio' nemilosrdnu malariju.

Čim se malčice oporavio, mladić je odlučan u naumu da sustigne svoje prijatelje jer ne želi ostati zaglavljen u logoru s bolesnicima i luđacima. Zapovjednik mu dopusti pratnju dva crna vodiča, ali ga i prethodno upozori. Suočen s nemilosrdnom prirodom, nepovjerenjem u svoje vodiče i unutarnjom borbom, dugački put se za njega ubrzo pretvara u pravu noćnu moru… 

Očekivali smo tamo u gledalištu otvorene ljetne pozornice pravu najezdu komaraca, bili na to čak i upozoreni, no jedini koji je uistinu 'zujao', bio je onaj dvosatni na velikom ekranu.

Mojoj pratnji je film na kraju ispao solidan, dobar, ne osobito dojmljiv i na tome im ne mogu zamjeriti jer oni čistokrvni festivalski filmovi poput ovog znaju često biti pretenciozni, pre-artistički naglašeni i 'prepametni' za neko opušteno gledanje.

João Nuno Pinto je priču za svojeg 'komarca' modelirao po istinitim događajima koje je proživio njegov djed, no nemalo duguje i jednom Conradu. Rezultat takvog hibrida nije klasični ratni film s moralizirajućim pitanjima i odgovorima, već jedna intimna odiseja i kritika kolonizacijskog vremena, apsurda sukoba i nestajanja nevine mladosti. 

Pinto stilski ne skriva utjecaj jednog Malicka, Herzoga pa na kraju i samog Coppole, njegov glavni protagonist je još uvijek nezreo dječak koji prvi put upoznaje pravi svijet, nemilosrdan i nepravedan.

Na dugačkom putu samootkrivenja Zacarias nailazi na sumanutog časnika natopljenog alkoholom koji već dobro zna što se nalazi na samom kraju. Nedugo potom na vlastitoj koži osjeća sve nijanse crne boje, odnosno, pravu kolonijalističku karmu. U svom tom ludilu, vraća se i malarija koja mu do kraja iscrpljuje tijelo i duh, ispunjava glavu halucinacijama i demencijom.

Nije to lako za gledati, takvo iskustvo je prilično iscrpljujuće za prosječnog gledatelja, tim više jer teško se možeš povezati s likom iskrivljenih ideala i razviti empatiju spram njemu. U surovoj divljini, najveći divljaci ispadaju tzv. civilizirani ljudi sa svojim besmislenim ubijanjem, kasapljenjem i paleži, a Zacarias to shvaća polako i bolno.

Duboko su mu se u pamćenje uvukle riječi zapovjednika koji je hrabreći svoje trupe istaknuo kako su pravi lavovi u džungli baš oni, no istina na kraju ispada upravo suprotna.

Idejno, film se trebao snimati u pravim džunglama na sjeveru Mozambika i to bi zasigurno na kraju ostavilo posve drugačiji vizualni dojam, a da ne govorim koliko bi fizički bilo zahtjevnije za samu filmsku ekipu, no zbog nekih novih sukoba produkcija se pomakla na jug zemlje gdje spomenutu džunglu mijenja tipična afrička savana.

Neovisno o tome, snimiti ovakav film bio je jedan iznimno zahtjevan posao, osobito za glavnog glumca na čijim plećima je ležao dobar dio projekta, no João Nunes Monteiro ga je odradio zapanjujuće dobro.

Otkrili smo na kraju ovog teškog, na trenutke poprilično sporogorećeg filma mnogo novih, do sad neviđenih ideja i prizora, ali isto tako i onih dobro poznatih (pogotovo kod gore navedenih autora) što na kraju pridonosi konačnoj ocjeni. Za prvi posjet FMFS-u, bilo je to jedno zanimljivo, usudit ću se reći, neponovljivo iskustvo.

OCJENA: 4/5