Pandemijska vremena uvelike su promijenila svijet i živote na kakve smo navikli, a mnoge stvari su krenule nekim novim, čudnim tokom. Vrata kinodvorana bi se trebala početi uskoro otvarati, no još nitko ne zna kako će to u konačnici izgledati i hoće li se ljudi odvažiti izlagati potencijalnoj zarazi.

Filmske produkcije su pauzirane, mnoge čak i ugašene, a oni 'sretnici' koji su ipak uspjeli dovršiti svoje projekte, čekaju rasplet situacije i pomiču datume premijere ili ih plasiraju putem VOD (op.a. video on demand) platformi. To nas dovodi i do ovotjednog filma koji bi i u idealnim uvjetima (čitaj, projekcijama u kinu) prošao jednako loše.

Radnja filma prati posljednju godinu života nekoć ozloglašenog gangstera Ala Caponea (T.Hardy), a sad tek sifilisom i demencijom razorenog čovjeka kojem se kroz halucinacije nerijetko obraćaju duhovi prošlosti…

Eto, jednostavno i kratko. Kad uspijete u jednoj rečenici opisati film koji traje nekih sat i 40 minuta, onda vam je kristalno jasno kako se tu niti ne događa bogzna što. Kuhala se ideja o snimanju ovog svojevrsnog biopica već duge 4 godine, no Hardy je uskakao u druge projekte i svi su iščekivali njegov poziv.

Capone (2020)

Režija: Josh Trank

Uloge: Tom Hardy, Linda Cardellini, Matt Dillon, Al Sapienza, Kathrine Narducci, Kyle McLachlan…

Žanr: Biografski, drama

Trajanje: 103 min.

Nakon odgledanog, nekako sam sve više dojma kako je pokušao isprovocirati raskid sporazuma i prepuštanje uloge nekom drugom, no rezultat je tu, i to njemu na sramotu.

Jedan sam od njegovih gorljivih fanova već duže vrijeme, ali posljednjih par godina mi polako pada u očima jer je počeo sve češće 'glumatati', a sve rjeđe glumiti. Svoje već prepoznatljivo gunđanje i mrmljanje ovdje je podigao na najvišu razinu i ne računajući tek nekoliko dojmljivo odrađenih prizora (npr. uvodna večera s članovima obitelji) taj pristup postaje izuzetno iritantan i naporan.

No ne bi bilo fer svu krivicu svaliti isključivo na njega jer ovaj film je težak promašaj u gotovo svim segmentima, a to se posebno odnosi na scenarij i totalno nekontroliranu režiju. Josh Trank je sa svojim debitantskim filmom ''Chronicle'' svakako pridobio pozornost velikih producentskih 'njuški', ali do sad taj kredit nikako nije opravdao.

Nakon katastrofalnog fijaska zvanog ''Fantastic Four'', Trank se ovdje pokušava prizemljiti i dokazati kao talentiran autor s pričom koja za razliku od do sad viđenih ne glorificira slavnog mafijaša već ga čini jadnim, dementnim i paranoičnim starcem (premda je umro u dobi od tek 48) koji pred sam kraj života postaje nemoćan u suočavanju s grijesima prošlosti i uznapredovalom bolešću. 

Da li je imalo interesantno gledati namrštenu karikaturu od čovjeka kako iskašljava pluća u kantu, mokri po sebi ili vrši nekontroliranu veliku nuždu u krevet, vjerujte mi, nije.

Trank izuzev rečenog nije pokazao puno više. Možda u priču i jest ubacio FBI agente koji uz neprekidan nadzor pokušavaju doći do informacija o novcu kojeg je Capone skrio prije odlaska u zatvor, ali njihov utjecaj na samu radnju i dinamiku filma ostao je potpuno neprimjetan.

A kad već spominjem samu dinamiku, film je uuužaaaasno spor i beskrajno dosadan. Nebrojeni kadrovi u kojima Hardy tupo zuri u prazno traju čitavu vječnost i uopće me ne čudi što su mi neki ljudi otvoreno rekli kako su ga prestali gledati već nakon nekih desetak minuta.

Ukratko, izuzev angažirane glume Linde Cardellini, povremenih Hardyevih bljeskova i vizualnog izgleda filma, sve ostalo je agonično i bolno za gledanje, toliko bolno da i sami želite da vas radije brzo pojede sifilis negoli da nastavite s gledanjem.

Možda sam okrutan u svojem konačnom sudu, no vjerujte mi kad vam kažem kako je ovo jedan od onih filmova na koje ne želite gubiti vrijeme, voljeli vi Hardya ili ne.

Umjesto jednog potencijalno zanimljivog klasičnog biografskog filma o slavnom kriminalcu, dočekali smo 'tešku pilanu'. U Hardyevo iskupljenje ne sumnjam, za Tranka baš i nisam toliko siguran.

OCJENA: 2.5/5