Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Teret: Svak' svoj teret nosi

Teret: Svak' svoj teret nosi

Vidjeti protekle subote koncertnu dvoranu 'Kneževe palače' ispunjenu do posljednjeg mjesta (a i više od toga) ljudima koji su željeli pogledati glazbeno-dokumentarni film o legendarnom frontmenu ''KUD Idijota'' Tusti, kazuje nam kako itekako postoji publika koja nije digla ruke od domaćeg filma ili izgubila interes za istim.

Ekipa iz 'Kino Zone' nam za sam kraj mjeseca studenog dovodi i izuzetno hvaljenu i višestruko nagrađivanu dramu Ognjena Glavonića ''Teret'', a zašto ne biste smjeli propustiti i taj filmski dragulj pročitajte nakon nekoliko uvodnih rečenica o samoj radnji.

Godina je 1999., Srbija se nalazi pod udarom NATO-vih snaga i zemljom vlada očaj. Svako se snalazi kako zna i umije, a Vlada (L. Lučev) je tako prihvatio posao kamiondžije kome je posao prevesti misteriozni teret iz Kosova pa sve do periferije Beograda.

On ne pita što se krije u kamionu, no osjećaj sumnjičavosti ne može izbrisati svaki put kad ugleda lokot i lanac kojim su stražnja vrata zaključana, a pogotovo kad prilikom vožnje začuje čudan zvuk iz kamiona. Da mu put neće biti lagan, podsjećaju nas zvukovi bombardiranja u pozadini i nezaobilazne prepreke na putu…  

Već unutar prvih 10-ak minuta filma u kojima upoznajemo Vladu, sredovječnog muškarca koji svoja egzistencijalna pitanja pokušava riješiti obavljajući ne osobito atraktivan posao kamiondžije angažiranog da preveze nepoznat teret iz zapuštenog kompleksa smještenog u nekoj vukojebini Bogu iza nogu, u glavi mi se javlja sjećanje na turobne drame nastale tijekom 'crnog vala' ili bolje rečeno 'crnog talasa' kojim su tad drmali moćni mladi autori poput Živojina Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Želimira Žilnika, Bate Čengića pa čak i Krste Papića.  

Svaki Vladin korak tim grobljem sjećanja, protrčavanje prljavog psa i blatnjavi put budi u vama kao gledatelju 'neizbrisiv' osjećaj sjete i jada. Ti osjećaji još i više bujaju kad naš glavni protagonist nastavlja svoj put kojim susreće mnoge izgubljene duše skrivene iza lica beznađa. Bila to splavarska čekališta, derutni moteli koji služe i kao vjenčane sale za sive svatove natopljene rakijom i opijene drugorazrednom folk svirkom ili partija karata u nekom zapuštenom skladištu između prostitutke i polugolog policajca, svugdje je prisutan očaj. 

Slika je to Srbije, ali i mnogih zemalja u regiji na koncu prošlog milenija izgubljenih u vremenu između ratova, komunizmu i demokraciji (mnogi će na to reći kako se ništa nije promijenilo niti dan-danas), no pravi fokus Glavonićevog filma je na ljudima. Naime, njegov Vlada (izvanredni Leon Lučev) je jedan od onih ljudi za kojeg volimo reći da je pošten, radišan i brižan, no što se događa s tom dobrotom kad postane svjedokom nekih ružnih, zlih djela? 

Njegovi idoli su otac i stric koji su svoje najbolje dane pružili tijekom partizanskog otpora u legendarnoj bitki na Sutjesci u kojoj je potonji dao i svoj život, a što je njegovo nasljeđe sinu Ivanu (tumači ga Leonov stvarni sin Ivan), šutnja pred očiglednim zločinom? Glavonićev (fantastična režija) naslovni 'teret' je naravno fizički, ali i metaforički. Koliko možemo nositi na svojoj duši i savjesti?  

Film je ovo koji je po svojem prikazivanju izazvao lavinu kontroverzi u Srbiji, mnogi su ga željeli zabraniti jer kazuje priču o kojoj se dugo šutjelo. Naravno, bojkot su željeli oni koji su i dalje skrivali crnu istinu, no Glavonić ne želi. Prvo se te priče dotakao u izvanrednom dokumentarcu ''Dubina dva'' (2016.), a sad je inspiriran stvarnim događajima prenio i u igranu formu.

Ja vam neću otkriti kakav je to misteriozni teret Vlada vozio, ali mogu reći gdje ćete odgovor pronaći. Kneževa palača, petak 29. studenog u 20 sati. 

OCJENA: 4.5/5

 

 


Reci što misliš!