Prije dvadesetak godina, Gore Verbinski je u holivudskoj tvornici snova bio pravi sinonim za ‘štampač novca’ uzevši u obzir činjenicu kako je njegova piratska trilogija (op.a. ‘’Pirati s Kariba’’) čelnicima ‘’Disneya’’ na kinoblagajnama zgrtala milijarde.
Priča je za dotičnog od onda nažalost krenula nizvodno. Unatoč skromnoj zaradi i pohvalama kritike za neobični, ali duhoviti animirani western ‘’Rango’’, Disney mu je olako povjerio bezobraznih 250 milijuna dolara (ne računajući još nekoliko stotina za reklamu istog) za epski promašaj imena – ‘’Lone Ranger’’.
Verbinski se nakon tog fijaska režiji vratio 2016. uz skromnije budžetirani (cca. 40 milijuna) psihološki horor ‘’A Cure for Wellness’’, no i on se pokazao komercijalno-kritički promašenim. Devet godina suše prekinuo je koncem 2025. s jako dobrom ZF satirom ‘’Good Luck, Have Fun, Don’t Die’’ koja je u domaćim kinima trebala zaigrati u veljači, no netko je ‘mudro’ odlučio da od toga neće biti ništa. Alternativa? Majka svih mreža ili PPV.
Radnja filma nas odvodi u jedan restoran u Los Angelesu u kojeg za vrijeme večere nepozvano uleti čovjek (Sam Rockwell) koji tvrdi da je došao iz budućnosti s misijom spašavanja svijeta. Kako bi u tome uspio, treba mu nekoliko pomagača, a među njima se nakon upornog nagovaranja pa i prijetnji među ostalima nađu i ožalošćena majka Susan (Juno Temple), par u krizi – Mark (Michael Peña) i Janet (Zazie Beetz) te naizgled suicidalna djevojka Ingrid koja će se pokazati ključnom osobom u njihovoj suludoj misiji. Na putu do kuće dječaka koji će osmisliti zastrašujući AI, kroz vinjetice upoznajemo naše nesvakidašnje junake, no hoće li uspjeti u svojem naumu?…
Posljednjih godina se sve intenzivnije razgovora i polemizira o smjeru u kojem se zbog neminovnog utjecaja tehnologije, sve više i umjetne inteligencije, kreću filmska industrija, ali i naši svakodnevni životi. Strah i frustracije od budućnosti na koju možda nećemo više imati utjecaja uvukle su se i u glave scenarista Matthewa Robinson (‘’Love and Monsters’’..) te redatelja Verbinskog premda je prvospomenuti u nekim od intervjua objasnio kako je film zapravo nastao spajanjem nekoliko njegovih starih, kraćih ideja koje same po sebi nisu bile dovoljno duge za cijeli film.
Jedna od njih, prvotno zamišljena za pilot epizodu nikad realizirane serije bavila se zamjenskim profesorima koji pokušavaju predavati djeci koja su zbog tehnologije i ekrana doslovno postala konformistički zombiji (taj segment je zadržan i u filmu). Druga ideja se doticala fragmenata i koncepta o ovisnosti o virtualnoj stvarnosti (VR) i gaming (sam naslov filma se referira na gamersku frazu koju si igrači upute prije svakog početka igre) dok je treću ideju skupio u restoranu u kojem je zapazio kako svi zure u svoje mobitele i gotovo nitko ne priča ni s kim. Zvuči vam poznato?
Premda će se na prvu gledanje ovog malog bisera od filma iskusnijim filmofilima učiniti poput kakva neuglednog hibrida žanrovskih klasika, kako onih unutar znanstvene-fantastike (‘’Terminator’’, ‘’Ready Player One’’, ‘’Matrix’’, ‘’Source Code’’, ‘’Black Mirror’’…), tako i komedije i drame (‘’The Fisher King’’, ‘’Groundhog Day’’…), istina je da su Verbinski i Robinson ispod svih tih slojeva komedije i akcije učinili nešto daleko dublje i ozbiljnije. Tematski, ali i simbolički, ovdje je riječ o satiri o društvu koje je spremno žrtvovati istinu i objektivno ljudsko iskustvo radi algoritamske udobnosti, društvenih mreža i virtualne stvarnosti. Istovremeno, za razliku od klasičnih filmova gdje AI “podivlja” i postane zao, ovdje sustav preuzima svijet zbog ljudske lijenosti i slijepog prepuštanja kontrole algoritmima.
Rockwellov lik čovjeka iz budućnosti (neodoljivo podsjeća na legendarnog Robina Williamsa iz Gilliamovog ‘’The Fisher Kinga’’ koji u svom ludilu zapravo skriva duboku traumu (gubitak)) svojom višom misijom iliti spašavanjem svijeta koju opetovano i neumorno ponavlja, simbolički predstavlja “vječni reset” i beskonačno “skrolanje” moderne generacije koja je zarobljena u ponavljajućim digitalnim obrascima.
Verbinski i Robinson nam također poručuju kako je otpor ljudska osobina koja nas na kaotičan i nesavršen način povezuje i čini boljima unatoč tehnološkom ‘uvjeravanju’ u bolji, simulirani svijet. Naravno, sve su ove teme provučene kroz jedinstveni ‘filter’ satire i crnog humora u kojem se Verbinski iznova pronalazi i ponaša kao riba u vodi. Otprilike poput Gilliama iz najboljih dana.
Nešto dulje trajanje i neujednačen ili bolje rečeno, kaotičan ritam, nekim gledateljima bi mogao predstavljati problem, no uvjeren sam kako će oni strpljiviji u konačnici biti bogato nagrađeni. Štoviše, film nažalost nije prošao baš najbolje u američkim kinima što je vjerojatno i razlog zašto su ga naši distributeri uklonili iz svojih kalendara, ali ne sumnjam kako će s vremenom steći kultni status.
Do vraga, pa gdje ćete još imati priliku pogledati gigantskog monstruma sastavljenog od mačje glave, tijela kentaura i stotine mačića koji iz sebe izbacuju konfete i proždiru zombificirane tinejdžere navođene Umjetnom inteligencijom iz svojih mobitela?
OCJENA: 4.5/5