Najautentičniju narodnu književnost ćete naći na zidovima, pročeljima zgrada, unutarnjoj strani vrata javnih WC-a i pločicama iznad pisoara. Kad nepoznati autor, u trenutku inspiracije, u kratkim crtama isprazni svoju dušu – nevino, većinom gramatički i pravopisno pogrešno, s natruhom „lakonskog“ komentara na sve što ga tišti, muči, a ne zna uobličiti u veliko književno remek-djelo od par stotina stranica.
Mene su Ministarstvo školstva i Sveučilište u Zadru RH, nakon četiri godine strpljivog „potucanja“ po knjižnicama svih vrsta i čitanja svega i svačega, od Gilgameša do Boba Dylana, nagradili diplomom profesora hrvatskog jezika i književnosti. Jedino što, osim prijekornih pogleda svojih profesora, nisam volio bio je ustajali miris knjiga u knjižnicama i prijekorni pogledi preko obrva bibliotekara. Izgledali su mi više kao tamničari pisane riječi i pravosudni policajci koji će me privesti u zatvor ako odaberem neku knjigu koja nije u skladu s „ćudoređem“ većine članova te iste kulturno-obrazovne institucije imenom knjižnica.
Tako sam se, kao zadnji „junkie“, navukao na parole ispisane po zidovima, mostovima, pročeljima zgrada, srušenim kućama i svim inim mjestima koja mogu poslužiti kao čisti bijeli papir raznoraznim autorima. Duboko iscrpljen proučavanjem i s puno prijeđenih kilometara shvatio sam da, ako želite osjetiti „bilo naroda“, ne trebate se zatvoriti u knjižnicu s mirisom ustajalosti, nego izaći van i punim plućima udahnuti književnost na cesti.
Iskreno, u takav „street“ književni izričaj zaljubio sam se dok sam bio mladić i još nisam studirao književnost. Naime, u nekom „pubu“, s 19 godina, mučio sam se „zbariti“ neko djevojče i „privesti“ je u sobu da si međusobno ugrijemo noge jer je vani bila zima, a mi, načeti pivom, zagledali smo se u budućnost. Pričao sam joj na uho bajke, bajalice, uspavanke, liriku i dramu dok mi se, uz ispriku, nije „pripišalo“.
– Eto me odmah – velim joj. Ona se samo onako pripito nasmiješila staklenih očiju.
Ušao sam u WC. Skužio sam da se taj dio „puba“ ne grije i da je prozor otvoren. Stao sam iznad pisoara i, po propisu, otkopčao hlače, podigao glavu prema plafonu (klasični položaj muškaraca iznad pisoara) i zamišljao što me još čeka tu večer, jutro i sutra s odabranicom mog srca. Kad je mlaz počeo kopnjeti, izveo sam klasični pokret spuštanja glave i otvorio oči. Ispred mene, na bijelim malim pločicama s ogromnim fugama između, crnim markerom pisalo je:
Vremena su moderna, al’ za**bana.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Vratio sam se nazad i rekao onoj djevojci da ne vidim budućnost naše veze, da mi je sad sve kristalno jasno i da idem doma leći. Ona me je s nevjericom gledala i sigurno mislila: „Njemu nije dobro.“
I tako je počela moja „književna“ avantura.
Nakon potucanja po knjižnicama i čitanja i tumačenja „velikih“ književnih djela, kad bi knjižnica počela poprimati vonj ustajalosti, šetao bih po gradu i čitao grafite po „čistim papirima“ zgrada, kuća, zidova, mostova i svega što je „autorima“ lokalne misli služilo kao papir. Prvi koji sam uočio bio je „Zauzeto Hrvat“, obično napisan na nekoj staroj razrušenoj kući. „Srbe na vrbe“, znakovi punk anarhije bili su posvuda, a tu i tamo iz tog razdoblja sjećam se i grafita „Azra“, nestručno napisanih na zidovima „solitera“ koje tada još nije obuhvatila strategija „energetske obnove“ pročelja kojoj danas svjedočimo.
Iz tog vremena čak imam bilježnicu najvećih hitova. U vremenu kad nas je u RH posjetio Bill Clinton i kad se taman smirivao jedan rat koji sam proživio, i kad se Bill pozdravio s našim predsjednikom u zračnoj luci koja danas nosi njegovo ime, u Zagrebu je jedan kreativac napisao:
Dajte nam **bača, eto vam tenisača.
Negdje oko 1995. to je bilo autentično utemeljeno u vremenu. Kratko, jasno, britko i svježe.
Prije nego što je „street mainstream“ preuzeo ukrašavanje gradskih pročelja tzv. muralima i visokom umjetnošću s dubokom porukom da samo Hajduk živi vječno, ili „Bog je stvorija čovika, Zadar košarku“, ili zagrebačkih poziva na jednakost u različitim šarolikim bojama, sjetim se jednog grafita koji je bio napisan na zidu „Mesoprometa“ u Zadru. Sad ga više nema jer smo ga srušili da bismo izgradili stambenu zgradu za nezbrinute.
Naime, ako se sjećate (poput mene – morao sam pročitati jako puno knjiga), jedan general je napravio veliko sranje u to doba. Ne, nije ono što je trenutno aktualno. Priča je sljedeća: general Ivan Korade (onaj bez ruke na slici s kninske tvrđave) valjda je zbog PTSP-a skrenuo s uma i pobio određeni broj ljudi, skrivao se po zagorskim bregima, cijela RH digla se na noge u potrazi – helikopteri, USKOK, PNUSKOK, HGSS, SOA, POA… Na kraju se ubio, pritisnut svim svojim problemima, negdje u nekoj napuštenoj „kleti“ među brežuljcima pitoresknog Zagorja.
A neimenovani autor na srušenom zidu „Mesoprometa“ napisao je:
Ako je Ivan Korade, kakav je onda Rade?
Grafiti su vam kao književnost. Mogu biti dobri, kvalitetni, autentični, izrazito humoristični, poučni i dati vam u kratkim crtama više nego, primjerice, Božanstvena komedija Dantea Alighierija.
Ono što obožavam i držim vrhom kreativnosti street (ne fooda nego književnosti) jest natpis na zgradi u kvartu Plovanije, kad od Bagatova igrališta krenete Zadarskom transverzalom prema zapadu. Na pročelju jedne zgrade, na visini koju ne možete dohvatiti sa zemlje koliko god bili visoki, piše:
ŽIVILO MUKTO
Svaka čast, majstore. Donio si i škale da to možeš napisati.
I tako, prije neki dan, tridesetak godina otkad sam se oči u oči susreo s grafitom iznad pisoara, šetam se stazom novog gradonačelnika. Tako zovem potez od Elektre, preko bazena kraj bivše zgrade za uzorke govana (one Javnog zdravstva), i ugledam mali grafit koji je čak i gradonačelnikovoj sviti promaknuo. Piše:
Mrzim Nepalce
Službeno, kao profesor, mislim da je autor tog teksta vrlo vjerojatno kreten kojem su did i baba vjerojatno po Americi, Njemačkoj i ostalim zemljama radili poslove koje ti isti „domoroci“ nisu htjeli. I sad se „šegači“ po Kolovarima dok svita prolazi kraj rupe u bedemu koju popravljaju već godinama i samo što ne poklopi nekog Nepalca koji vozi pizzu ekipi koja igra karte u „koncesijski“ opravdanom objektu.
I što reći na kraju:
Vremena su moderna, al’ za*e*ana.
P. S. Knjiga 1984. je, osim Big Brothera, imala i par grafita na Ministarstvu istine. Tko ne zna, neka prošeta do knjižnice.
