Ako ovo „rijeka“ uzmete kao dio grada koji proizlazi iz „ikavske“ uvećanice za imenicu „rijeka“, znat ćete da sam rođen u zadarskom „bermudskom trokutu mirisa“. Ako ste se rodili poput mene između Kolodvora, Groblja i luke Gaženica, dobit ćete trokut u kojem su mirisi tijekom godina toliko intenzivni da predlažem da kvart nazovemo Ričine nr. 6.
Pa da krenemo od početka, da vas uvjerim da u kvartu Ričine nr. 6 vladaju mirisi kakvih se ne bi posramili niti najveći nosovi dezodorantske industrije.
Kad sam malen bio ja, lak mi je bio svaki zadatak. Rodio sam se u ono sretno doba kad su unutar mirisnog trokuta opstajali Kožara i Adria – perjanice zadarske industrije. Tako da se cijelog djetinjstva sjećam mirisa u nosnicama prema „ruži vjetrova“. Ako krene nekakav sjeverac, eto mi dima i mirisa spaljene kože. Ako krene južina – tko nikad nije osjetio „mošus usmrđenih ribljih drobova“, taj ne zna što je miris kojim „miriše“ Adrija kad prerađuje ribu.
Najpakleniji su dani bili kad je bonaca. Mirisi su se slobodno, mirno širili i stajali k’o magla kad nema volje. Mi smo bili djeca, igrali se u kvartu, ganjali „balun“ i nismo postavljali suvišna pitanja. Jer što su nam stariji rekli na konstataciju da jako smrdi:
– Sinko, to je za našu dobrobit. Tamo nam radi pola susjedstva i možeš malo „pritrpit“.
Mi djeca smo znali što nam roditelji govore. Ajde reci tad da iz Adrije smrdi, da iz Kožare smrdi. Ima da te nema ako se pobuniš. Tako smo od ranih dana u kvartu razvijali visoku toleranciju na „mirise“ političara i mirise sretne „budućnosti“ koja nas očekuje.
I onda jedan period kratke sreće. Pri kraju 80-ih Kožara je, k’o i Otočanka, k’o i još neki napredni sustavi, bila u krizi pa su se „mirisi“ smanjili. Jedini sporadični problemi bermudskog triangla bili su što su sve kuće imale tzv. „crne jame“ koje su se često punile. Iz tog razdoblja se sjećam kratkotrajnog mirisa kad bi kraj mene prošao traktor s crvenom cisternom na kojoj piše Certina i dugotrajnog mirisa kad bi se susjedima napunila crna jama. I dalje se ćutilo na ribu po južini – doduše nešto slabije za naše nosove, ali za nos amatera i dalje je bio čisti užas.
U istočnoj Europi su počeli puhati neki novi vjetrovi i nosili miris promjena. U bivšoj državi taj je vjetar nosio miris baruta. Mene to nije previše brinulo jer sam se u lito 91. očajnički prvi put zaljubio. Meni je sve mirisalo na ljubav. Kažem, to vrijeme je kratko trajalo. Onda je krenuo miris baruta.
Počeo sam i „jebote“ govorit. Počeo sam prepoznavati miris podrumske vlage, lošeg sapuna, čovika koji nema vode par mjeseci, ustajalog znoja. Bio sam mlad i vjerovao sam starijima kad su mi kazali:
– Sinko, samo da se oslobodimo i dobijemo svoju državu. Sve će bit lakše.
Kad smo napokon dobili struju, počeo sam slušati Nirvanu i Smells Like Teen Spirit. Maho sam glavom i vikao „A denial“. Poricanje je bio jedini način u tim vremenima da jedan „tinejđer“ preživi.
Onda me neko vrijeme nije bilo stalno doma i jedino sam primjećivao da se miris ribe smanjivao kako je Adria sve dublje i dublje tonula u propast, dok na kraju nisu sve razbucali. Moram priznat da sam čak malo i nostalgičan što nema više tog mirisa u kvartu. Oni vozači traktora i cisterni su i dalje osjećali miris novca kad bi nam ispumpavali crne jame.
Kad sam se opet za stalno nastanio u kvartu, bio sam vrlo uspješan student i na putu da postanem i menadžer. Pritom elokventan, pa su me vrbovali da se i politički angažiram. I tu negdje počinje i duuuuuugo povlačenje za nos stanovnika „bermudskog triangla mirisa“.
Neprestano su me, od izgradnje kolektora, za rukav povlačili stanovnici, a ja ove iznad sebe, s pitanjem: „Dokad će smrditi?“ Svaki put kad bih sjedio s ovima iznad sebe imao sam isto pitanje i uvijek je bio isti odgovor. Ispitivanje zraka pokazuje da je sve u granicama normale.
I tako je povlačenje za nos trajalo i trajalo i trajalo. I svako malo bi „nabildali“ priču da se radi na poboljšanju i da će se svakako čuti kroz medije. Zapravo su promijenili radno vrijeme. Pa se počelo „ćutiti“ samo za vrime mraka pa do negdi 6 ujutro.
Meni su od kratkih rukava napravili duge stalnim povlačenjem radi istog pitanja. Meni je, radi ponavljanja istih odgovora, počeo rasti nos sve dok se jednom na jednom sastanku nisam počeo derati k’o Kurt Cobain da nikakvi parametri kvalitete zraka ne mogu poreći smrad koji se nastanio u kvartu.
Nedugo zatim sam predao ostavku i odselio se malo dalje od grada. Nos mi se smanjio i odmorio.
I dalje sam dolazio u kvart i svaki put je moj nenaviknuti nos osjetio smrad. Ali sam primijetio da se ekipa više toliko i ne buni. Valjda su navikli. Otupili. Ili su svi počeli slušati Nirvanin zadnji stih pjesme Smells Like Teen Spirit.
Čak volim i otići u obližnji poznati restoran čupati pivca ili teletinu i, kao svi unutra, fokusirati se na mirise s pjata, a ignorirati one izvana. Bogme ne znam još Zadranina koji nije bio u tom restoranu i rabio istu mirisnu taktičku formaciju 4-5-1 udisaj: četiri udisaja odmah iznad pjata, pet udisaja malo iznad pjata i jedan udisaj izvana.
Ili se jednostavno nosni zadarski fokus prebacio na zapadnu stranu grada.
I ja sam se čak uljuljuškao u svemu tome.
A onda iznenada nedavno moj sin, koji taman gazi u teen svijet, jedno vrijeme provede sa mnom u kvartu. I njegov nenaviknuti nos me opet počne opominjati da se nešto čudno čuje. I znate što mu, kao iskusni stanovnik i ljubitelj Nirvane, odgovorim:
– Son, denial…
Mlade generacije dobro barataju engleskim i valjda će imati bolji nos da namirišu kad ih stariji ili političari lažu.
