Preporuka!
Prošle nedjelje je održana 79. dodjela nagrada Britanske akademije za film i televiziju iliti popularna B.A.F.T.A., a za najveće iznenađenje večeri se pobrinuo glumac Robert Aramayo koji je slavnu skulpturu ‘maske’ ispred nosa ‘maznuo’ razvikanijim i favoriziranim holivudskim kolegama Timothéeju Chalametu, Leonardu Di Capriju, Ethanu Hawkeu pa čak i Jesseju Plemonsu. Tko je sad taj Aramayo? – pitat će mnogi prosječni poznavatelji sedme umjetnosti.
Paaa, nije nikako riječ o nekom anonimusu. Štoviše, Aramayo je itekako glumački aktivan već desetak godina tijekom kojih se pojavljivao u mnogim zvučnim filmskim i TV projektima poput ‘’Game of Thrones’’, ‘’Mindhunter’’ ili ‘’The King’s Man’’, a posebnu pozornost je privukao kao vilenjak Elrond u skupom fantasy TV serijalu ‘’The Lord of the Rings: The Rings of Power’’ te u hvaljenoj i nagrađivanoj povijesnoj drami ‘’Palestine ‘36’’. S čime je osvojio članove Britanske akademije? Divnim nastupom u malom, toplom, životnom, duhovitom i iznimno značajnom ‘filmiću’ imena ‘’I Swear’’ (u prijevodu naših distributera – ‘’Sve po spisku’’).
Godina je 1983. U škotskom gradu Galashielsu zatičemo dvanaestogodišnjeg Johna Davidsona (Scott Ellis Watson) – pristojnog, radišnog, sportski talentiranog dječaka koji ima aspiracije jednog dana postati profesionalnim nogometnim vratarom. Zahvaljujući sjajnim nastupima za svoj školski klub i njihovom treneru, John postaje meta skauta lokalnog nogometnog kluba.
No tek što je saznao tu fantastičnu vijest, kod Johna se iznenada započnu događati nekontrolirane epizode fizičkih tikova i koprolalije (op.a. impulzivna potreba za izgovaranjem prostih riječi i uvreda). To neobjašnjivo stanje mu dakako izazove velike probleme, kako kod kuće, tako i u školi, i ne znajući bolje, svi su uvjereni kako on samo glumata i skreće pozornost na sebe. Stanje mu se s vremenom pogoršava, nerazumijevanje okoline postaje sve snažnije i sirotom dječaku se život polako pretvara u pravi pakao.
Trinaest godina kasnije, John (Robert Arayo) je mladić s dijagnosticiranim Touretteovim sindromom koji nakljukan kojekakvim tabletama i dalje živi s majkom (Shirley Henderson) posve nesposoban za neki samostalan oblik života, posao ili vezu. Prilikom jednog odlaska u trgovinu, on susreće svojeg bivšeg školskog kolegu Murraya (Francesco Piacentini-Smith) kod kojeg ubrzo, ni kriv ni dužan, na inzistiranje njegove teško oboljele majke Dottie (Maxine Peake) završi na ručku.
Taj susret s Murrayevom obitelji dakako ne prođe bez neugodnih trenutaka, no Dottie sirotom Johnu želi pružiti podršku kakvu je kod vlastite izmorene majke s godinama iscrpio i odvratiti ga od pustih medikamenata koji mu samo pogoršavaju opće zdravstveno stanje.
U dogovoru s ostatkom obitelji, Dottie pozove Johna da živi s njima, a ubrzo mu i dogovori razgovor za posao zamjenika domara u obližnjem društvenom domu. I dok bi ga nakon salvi uvreda i nekontroliranih tikova mnogi hladnokrvno uputili prema izlazu, dobrodušni domar Tommy (Peter Mullan) u Johnu vidi dobru dušu i radišnog mladića te ga odluči zaposliti. Njegov trnovit životni put tu dakako ne prestaje, no s vremenom i iskustvom on postaje bitan akter u zajednici oboljelih od Touretteovog sindroma…
Gledajući film, sjećanje mi je prizvalo jednog momka čije ime neću ovako javno otkrivati, ali s kojim sam u širem društvu, sad već davnih 90-ih, često znao biti. Dotični bi u zabavnim ‘birtijskim’ večerima svojim nekontroliranim uzvicima i tikovima često znao nadglasati mnoštvo ili bučnu glazbu. Isprva nismo znali jel’ riječ o kakvom luckastom zajebantu i klaunu ili je u pitanju nešto drugo. Nije se tih dana u našem društvu naime mnogo govorilo ili znalo o Touretteovom sindromu već smo njegove navike ne znajući bolje prekrstili u ‘poremećaj’, no sad sam uvjeren da je riječ upravo o spomenutom sindromu.
Psovke? Ne, kod njega ih nije bilo i to je jedan od klasičnih stereotipa vezanih uz ovu bolest. Davidsonov slučaj je rijedak. Bilo je u prošlost podosta filmova koji su to stanje znali koristiti kao kakav neukusan ‘komični začin’ (primjerice, nastavak negledljive komedije ‘’Deuce Bigelow: European Gigolo’’) ili zanimljiv ‘dodatak’ priči (Nortonov noir ‘’Motherless Brooklyn’’ prvi pada na pamet), ali bilo je i podosta naslova koji nisu dobili toliko pažnje koliko i ovaj film, a o sindromu su govorili na krajnje angažiran način (‘’The Tick Code’’, ‘’Vincent Wants to Sea’’ ili primjerice ‘’Front of the Class’’).
Za ovu su priču najzaslužniji je dakako sam John Davidson, kraljičinim odlikovanjem okićen škotski aktivist te redatelj Kirk Jones široj publici najpoznatiji po obiteljskoj fantasy komediji ‘’Nanny McPhee’’, drami ‘’Everybody’s Fine’’ ili nastavku rom-com hita ‘’My Big Fat Greek Wedding’’. Jones je naime 2022. upoznao Davidsona i ostao zatečen ili bolje rečeno – impresioniran njegovom životnom pričom i aktivizmom zbog čega je ‘povukao sve svoje producentske veze i vezice’’ kako bi je pretočio u film. Bez ikakve audicije i na iznenađenje mnogih, za tako zahtjevnu ulogu je angažirao Roberta Araya, a ovaj joj je prihvatio objeručke.
Maksimalno posvećen priči i liku Johna Davidsona s posebnim naglaskom na relevantnost cijele ideje, Araya je nekoliko mjeseci živio s dotičnim, promatrao njegove životne navike i svakodnevnu borbu sa sindromom. Kako bi se što bolje povezao s njihovim tegobama i izazovima, Araya je razgovarao i s brojnim drugim personama oboljelim od sindroma, a rezultat njegove maksimalne predanosti je itekako vidljiv u samom filmu.
Mogao je Araya samo oponašati Davidsona (prisjetimo se samo Redmayneova bestidnog kopiranja Hawkinga), no on mu je dao i ono što se ne može samo glumiti. Ono što ta osoba posjeduje u stvarnom životu – toplinu i dušu. Moram istaknuti kako je jednako dojmljivu izvedbu pružio i mladi Scott Ellis Watson kao dvanaestogodišnji Davidson no on će na svoju individualnu ‘pozlaćenu masku’ morati još pričekati, ali će satisfakciju kao i ostatak sjajne glumačke ekipe zato pronaći kroz nagradu za najbolji casting.
Mullan (posebno dojmljiv u sudskom prizoru), Peake i Henderson su dakako kao i uvijek na razini zadatka. Kirk redateljski uspijeva jednu tešku, ali svejedno inspirativnu priču fino protkati nijansama humora (bez ismijavanja osobe s Touretteom), emocija i angažiranosti premda se ponekad zna uloviti u momentima pretjeranog sentimenta iliti melodramatične patetike.
Premda traje punih dva sata, ‘’I Swear’’ niti jednog momenta nije dosadan ili nepotrebno razvlači radnju. Štoviše, tu mu čak i pronalazim jednu manu. Ne znam je li to odluka samog Davidsona ili Kirka, no pojedini detalji njegove fascinantne životne priče su naprosto preskočeni (rupa od trinaest godina tijekom kojih nismo doznali kakav mu je bio odnos s bratom i sestrama, je li imao ikakav daljnji kontakt s ocem i sl.).
Unatoč toj boljci, ‘’I Swear’’ je itekako važan film koji odiše autentičnošću, emocijama i edukativnim prikazom stvarne osobe i njezinih životnih izazova i koji uspješno briše stigmu koji nose oboljeli od ovog nesretnog sindroma. Neki će mu zamjeriti i na mogućem stereotipu automatskog povezivanja sindroma i koprolalije koji ne pogađa većinu oboljelih, ali ovdje je riječ prvenstveno o Davidsonom specifičnom životu i simptomima. A kad već spominjem koprolaliju, Davidson je također bio prisutan i na u uvodu spomenutoj dodjeli nagrada gdje je sirot i neshvaćen iznova izazvao skandal kad je neprimjerene rasističke psovke uputio nekima od aktera Cooglerovih ‘’Sinnersa’’. Kako bi u filmu rekao Mulllanov lik Tommyja: ‘Problem nije Tourette. Problem je što ljudi ne znaju dovoljno o Touretteu.’ Preporuka!
OCJENA: 4/5