Prije tridesetak i kusur godina kao balavcu mi je bilo mrsko probirati stranice bilo kakve knjige i izuzev obvezne školske lektire, mozak sam radije ‘ubijao’ najnovijim avanturama Dylana Doga, Zagora i Mister Noa ili zaraznim humorom Alana Forda.
Sve se promijenilo kad mi je u tim formativnim godinama u rukama završio roman‘’Stranac’’ Alberta Camusa. Pomislio sam, hajde, prolistat ću i te loše uščuvane stranice naporne školske lektire i zaboraviti ih u tren oka, ali dogodilo se upravo suprotno.
U mojem još nerazvijenom mozgu željnom isključivo površne zabave, dogodila se jedna magična kemijska reakcija. Ostao sam opčinjen, fasciniran, zbunjen. Nisu se otvorila Huxleyeva već moja vlastita vrata percepcije. Uz ‘’Stranca’’ sam naglo počeo sazrijevati, razmišljati o životu, ali i životnim apsurdima.
Slični osjećaji su preplavili i proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona u njegovim školskim danima, no sanjati o adaptaciji nije počeo do unatrag par godina. Rezultat njegove fascinacije je nakon dugog festivalskog puta i pozitivnih (uglavnom) kritika, stigao i u naše kinodvorane.
Alžir 1938. godine. Mladić Meursault (Benjamin Voisin) dobiva telegram u kojem piše kako mu je preminula majka. Vijest koja bi mnoge dotukla on doživljava posve mirno i hladno. Na poslu od šefa dobije dopust od dva dana kako bi se pobrinuo za sahranu te autobusom otputuje u periferiju gdje je u dom za starije osobe smjestio majku. Na iznenađenje ravnatelja doma, zaposlenika i korisnika (uključujući i majčina zaručnika), Meursault tijekom bdjenja, a kasnije i sahrane, ne pokaže nikakve naglašene emocije niti tugu.
Dan nakon povratka u grad on odlazi na plažu gdje susreće bivšu kolegicu Marie (Rebecca Marder) s kojom započne vezu. Najbliži odnos ima sa susjedom Raymonom (Pierre Lottin) koji je pak na lošem glasu jer je svodnik koji nerijetko zna udarati svoje priležnice što ga dovede u gadne probleme kad namlati Alžirku Djemilu. To se naravno nimalo ne svidi njezinom bratu koji se mu se želi osvetiti, a Meursault igrom slučaja biva uključen u njihov okršaj. Sve kulminira onog dana kad Meursault tog istog bijesnog Alžirca ustrijeli na plaži…
Da se vratim na sam početak naše priče. Camusov ‘’Stranac’’ je svojom hladnom egzistencijalno-filozofskom studijom tih godina dobrano protresao moj tinejdžerski mozak i naveo me na pomno razmišljanje. Svode li se naši životi na ispunjavanje nametnute iluzije stvarnosti i jesu li svi oni koji se odupru društvenim normama ‘stranci’ u svojem strogo kontroliranom okruženju?
Ozon je poput moje malenkosti od svojih školskih dana bio svjestan bezvremenske snage tema koje izlaže Camus, a sukladno turbulentnim vremenima, osjetio je savršen ‘tajming’ da ih iznova obradi.
Zašto iznova? Nije Ozon bio jedini filmaš kojeg je ‘’Stranac’’ toliko dojmio. Prvu adaptaciju knjige je nekoliko godina nakon same smrti autora, točnije, 1967. priredio veliki talijanski sineast Luchino Vischonti. Bila je to uistinu vrsna adaptacija koju je Vischonti od korice do korice doslovno preslikao na film. Riječi hvale je zaslužio i legendarni Marcelo Mastroianni za vjernu interpretaciju Meursaulta.
Svojevrsne obrade knjige ili bolje rečeno, određenih tema, dohvatio se 2001. i turski redatelj Zeki Demirkubuz u crnohumornoj psihološkoj drami ‘’Fate’’, no to bi se tek onako nategnuto moglo nazvati klasičnom adaptacijom. U vremenima kad su teme apsurda, otuđenja, ljudske ravnodušnosti i kolonijalne povijesti itekako relevantne, Ozon je bio spreman za svoj doprinos.
Ideju je izložio samoj kćeri Alberta Camusa koja je polagala prava na očevu ostavštinu i ona je pristala premda u konačnici nije bila osobito sretna zbog određenih Ozonovih autorskih ‘intervencija’. Te iste intervencije su zasmetale i pojedinim kritičarima koji su smatrali da je redatelj Camusov predložak suvišno ispolitizirao što je najvidljivije kroz primjer kako sam roman započinje s rečenicama: ’’Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam.’’- dok Ozonov film starta uz: ‘’Danas sam ubio Arapina.’’.
Naravno, Ozon se za takav provokativan početak odlučio jer u današnjem kontekstu daje jasniji, politički i društveni ton priče u kojoj Camus izvorno nije davao osobitu pažnju ‘onom drugom – nevidljivom Arapinu’ već isključivo Meursaultu. Želio je redatelj kroz svoje prethodne varijacije scenarija izložiti priču kroz tri različite perspektive, no od te je ideje na kraju odustao što je mislim i bolja odluka jer u tom bi slučaju definitivno predaleko odlutao od same srži romana te fokus prebacio na neke druge teme.
Lik Meursaulta je fenomenalno utjelovio Ozonov česti glumački suradnik, Benjamin Voisin. On je hladan i proračunat, potpuno lišen emocija i brutalno iskren. Dok okolina očekuje njegove reakcije on pak promatra njih. Svjedoči tako bez ikakve reakcije iživljavanjima i fizičkom nasilju nad ženama i psu (vlasnika tumači fantastični Denis Lavant), o ljubavi i bračnoj zajednici nema baš nikakvog pozitivnog mišljenja jer ljubav i brak smatra apsurdnim dok poslovne ambicije nimalo ne gaji jer su besmislene.
Naravno, njegov najveći grijeh u očima osuđujućeg društva ispada nedostatak empatije i emocija pri smrti majke. Slobodu i smisao pronalazi tek suočen sa smrću, u mraku tamnice.
Ozon je unatoč određenim izmjenama koje opravdano daju glas, lice i ime žrtvi prilično blizak i samom izvornom materijalu i moram priznati kako sam s divljenjem promatrao film. Unatoč produkcijskim limitima zbog kojih se na kraju odlučio za crno-bijeli fotografiju (izgleda fantastično!), pazilo se na baš svaki detalj kojim je stvorio savršeno autentičnu atmosferu koja odiše duhom romana.
Priča je dakako i dalje snažna, relevantna i dirljiva te vjerujem da će vas kroz Ozonovu vizuru njezin snažan politički i društveni komentar dobro uzdrmati, a možda nagnati i na novo ili prvo čitanje literarnog predloška. Jesmo li na kraju svi mi stranci svijetu, a svijet nama? Otkrijte to sami.
OCJENA: 4.5/5