Ne sudi knjigu po koricama… e pa, nema šanse.
Roman Maslac Asako Yuzuki tako je zanimljiv – prvo izvana, a onda i iznutra!
Naslovnica s rukama i pladnjem odaje da je riječ o nekoj gastro priči, a krvav otisak prsta sa strane – krimić, triler, misterija ili sve pomalo? Korice su sa strane požutjele i izraubane pa sama knjiga izgleda kao kocka finog maslaca.
Marko Katičiću, sjedni, pet! Odličan grafički dizajn i oblikovanje, a Mozaik knjiga, hajde lijepo je što prevodite ovakve romane.
Eto! Japanska književna zvijezda brzo me uvukla u svijet novinarke Rike, koja u istražnom zatvoru u Tokiju pokušava dobiti intervju od žene koja je obuzela maštu cijele nacije.
Njezino je ime Manako Kajii, samouka je kuharica i food blogerica, a osumnjičena je za smrt nekoliko biznismena s kojima se našla online putem, pa ih je navodno zavela jelima.
Rika ne zna ni rižu skuhati kako treba, ali ovaj slučaj je intrigra, a i mogao bi joj biti velika odskočna daska karijere, jer je ionako jedna od rijetkih žena na vodećim novinarskim pozicijama u medijskoj kući u kojoj radi.
Pa dobro tko još čita o serijskim ubojicama koji mami žrtve hranom i onda postane objekt javnog ”fat shaminga”? Naime, ovo je svojevrsni true crime u koricama. Ako volite takve podcaste, nećete pogriješiti uzmete li Maslac u ruke.
Ako ste na dijeti, ne preporučam čitanje u kasnije sate jer ćete početi sliniti (doslovno – opisi su teški food porn).
Neću vam pokvariti užitak čitanja ako se odlučite za ovaj roman ali svakako znajte da je prodan u više od milijun primjeraka i preveden na 37 jezika, a autorica je nominirana za prestižnu Naoki nagradu u Japanu.
U Velikoj Britaniji Maslac je proglašena Knjigom godine po izboru lanca knjižara Waterstones.
Čitajući ovaj roman suptilno ćete početi uranjati u nimalo toplo japansko društvo, kroz koji nas vodi novinarka Rika i nekoliko sporednih likova, a posebno se problematizira i tema braka, slobode, ženskog identiteta, uloge u društvu pa čak i (ne)poželjnih tjelesnih standarda.
Nema tu romantike, vjerujte mi.
Želja i apetit ovdje su i doslovni i metaforički, a hrana postaje simbol ženske autonomije i užitka. Autorica na neki način lagano gura kritiku onima koji žene kažnjavaju zbog toga što žele „previše“…i sve je vrlo precizno, baš kao u receptima te misteriozne Manako Kajii!
Brak kao obveza, a ne romansa, hrana kao sredstvo kontrole, brige ili pobune, žensko tijelo kao javno vlasništvo, šutnja kao strategija preživljavanja…Ovo je baš divan suzdržan i suptilan roman koji prikazuje otpor kroz one male osobne izbore.
Što se događa kada žena jednostavno odbije prihvatiti ulogu koja joj je dodijeljena?
Nakon Drugog svjetskog rata Japan, unatoč ratnom razdoblju u kojem su žene imale veću društvenu i ekonomsku autonomiju, sustavno ih vraća u tradicionalne uloge. Kuća, kuhinja! I tišina, molim. Književnost tog razdoblja bilježi povratak konzervativnim vrijednostima i sve one unutarnje sukobe koje on proizvodi.
Malo sam proučavala o kojim se autoricama radi i navesti ću neke.
U djelima Taeko Kōno otvaraju se teme koje su dugo smatrane društveno neprihvatljivima: mazohizam, ambivalentan odnos prema majčinstvu te otvoreno odbacivanje idealizirane ženstvenosti.
Njezine junakinje ne teže biti „nježne supruge i mudre majke“, već kroz osobne, često intimne odluke pružaju otpor nametnutim rodnim ulogama.
Sawako Ariyoshi fokusira se na žene zarobljene između tradicije i modernog života. U njezinim romanima brak, skrb za obitelj i briga o ostarjelim roditeljima nisu romantične obveze, već emocionalno i društveno zahtjevni tereti.
U suvremenoj japanskoj književnosti otpor više nije nužno usmjeren prema promjeni sustava, već prema odbijanju sudjelovanja u njemu. Upravo u tom kontekstu smješta se i roman Maslac.
Priča je djelomično inspirirana stvarnim slučajem japanske serijske ubojice Kanae Kijima, poznate i kao Konkatsu Killer.
U slučaju da se snimi film ili serija, baš me zanima bi li krenula tragom The bear ili pak Inventing Anna.
Lako moguće.
