Najveći talijanski redatelj današnjice vraća se s najnovijim filmskim trijumfom!
La Grazia: Tko je vlasnik naših dana?
Tiho, reći ću sukladno naslovu filma – graciozno, u domaća izabrana kina (čitaj, kinoteke) se ušuljao najnoviji autorski trijumf jednog od najistaknutijih redatelja današnjice – Paola Sorrentina. Zašto se o njemu ne ‘zvoni na sva zvona’ kao o primjerice regionalnoj senzaciji ‘’Svadba’’ ili kontroverznom i katastrofalno lošem dokumentarcu o američkoj ‘prvoj dami’ Melaniji? Odgovor je očit, a istovremeno i tužan.
Današnja publika (većinom) traži jeftinu zabavu i senzacionalizam dok ovakve kinematografske divote mahom ignorira jer nema strpljenja niti želi uključiti malo intelektualnog napora kako bi se prepustila ljepoti i dubljim životnim temama. Nakon poetičnih i očaravajućih filmskih kartolina (op.a. ‘’The Hand of God’’ i ‘’Parthenope’’) svojem rodnom Napulju, Sorrentino se uz ‘’La Graziu’’ vraća Rimu gdje prati posljednjih šest mjeseci mandata voljenog talijanskog predsjednika koji se nalazi pred velikim životnim i političkim odlukama.
Nekadašnji priznati pravnik i sudac, a sad obožavani talijanski predsjednik – Mariano De Santis (Toni Servillo) doveden je u nezavidnu situaciju. Naime, šest mjeseci prije isteka njegova mandata i konačnog umirovljenja parlament i prva savjetnica, ujedno i voljena kćerka Dorotea (Anna Ferzetti) žele da potpiše zakon o eutanaziji. Kao predanom katoliku ta mu odluka teško pada, o njoj se savjetuje čak i sa samim Papom, no tu nije kraj njegovim etičkim mukama. Ministar pravosuđa i dugogodišnji prijatelj Ugo Romani (Massimo Venturiello) naime želi da razmotri i pomilovanje dvoje ubojica koji su zbog različitih razloga usmrtili svoje životne partnere. Rastrgan između bujice misli, tuge i čežnje za preminulom suprugom te moralnih dilema, De Santis proživljava izazovne trenutke kroz koje propituje vlastita načela, ali i pojmove milosti i strpljenja…
Kao i kod svakog njegovog filma i/ili serije, Sorrentino me nakon gledanja ostavio u slatkim mukama, razmišljanju i divljenju. Bilo da se uhvatio života kazališnih kritičara (‘’La grande bellezza’’), slavnih političara (‘’Il Divo’’, ‘’Loro’’), olinjalih pankera (‘’This Must Be the Place’’) ili samog Pape (‘’The Young Pope’’, ‘’The New Pope’’), Sorrentino svaku potencijalno dosadnjikavu i suhoparnu priču učini magičnom, životnom i nadahnjujućom, a u tome uspijeva i u svojem najnovijem filmu.
Inspiriran stvarnim slučajem iz Italije koji se zbio 2019. kad je tadašnji predsjednik Sergio Mattarella pomilovao muškarca koji je ubio vlastitu suprugu oboljelu od Alzheimerove bolesti, Sorrentino je pronašao narativni ‘okidač’ ‘’La Grazie’’. Što se događa u glavi osobe koja posjeduje zakonsku moć oslobađanja ubojice? Kakva je njegova moralna vertikala i kojim je načelima vođen? Naravno, predsjednik Mattarello je bio tek jedan djelić ‘predsjedničkog mozaika’ iz kojih je Sorrentino izgradio lik De Santisa. Kumovalo je njegovom konačnom oblikovanju više stvarnih persona, no na kraju je stvorena jedna posebna figura. Predsjednik kakvom bi svaka demokratska nacija trebala težiti. Empatičan, promišljen, strpljiv i milostiv.
Sorrentino nam kazuje kako je čin milosti često paradoksalan i kompleksan, a kad o njemu odlučuje osoba koja se bori s tugom i vlastitim egzistencijalnim pitanjima, e onda dobivamo pravu, čvrstu i pametnu dramu. Može li jedna osoba lako odlučiti o tuđem životu, kakva je njegova uloga naspram institucijama i gleda li se u konačnom sudu pravni ili ljudski aspekt? To su tek neka od pitanja koje nam autor filma postavlja i na koja uz pomoć svojeg glavnog lika pokušava odgovoriti. Kod svakog moralno upitnog čina valja krenuti od sebe samog. Kakav nam je bio život, jesmo li mi ili naši bližnji nekom zgriješili? Možemo li oprostiti sebi i voljenima da bismo znali oprostiti i drugima?
Ponavljam, Sorrentino ovakve moralističke, filozofske pa i religiozne teme vješto izvlači iz kreativno isušenih dramskih ‘rukavaca’ i prepoznatljivo ih ‘utapa’ u ljepoti kadra, sočnim i mudrim dijaloškim raspravama (simpatično brbljava Milvia Marigliano), bljeskovima humora (za nekog koga u narodu zovu ‘armirani beton’, De Santis začudno pronalazi fascinaciju u surovim hip hop pjesmama) i sitnim detaljima koji čine ljude. Veliku zadaću je još jednom povjerio svojem ‘kućnom’ glumcu Toniju Servillu koji je iznova briljirao (nagrađen je u Veneciji za najboljeg glumca). Blag, mudar, suzdržan, oprezan i krajnje simpatičan, njegov De Santis je osoba koja nije potpuno klonula duhom premda je beskrajno tužna. Uz sve breme koje nosi, kako političke odgovornosti tako i vlastite životne tragedije, on kroz sjećanja, ali i stvarnost pronalazi ljepotu i smjernice za odluke koje donosi, a Sorrentino nam ih majstorski servira kroz ‘vječne’ prizore poput suze u bestežinskom stanju (!) ili predsjednikovog repanja.
‘’La Grazia’’ je u konačnici prava meditacija o ljudskim odlukama, njihovoj težini i unutarnjem miru koji nam često izmiče, čak i onima na poziciji moći. Istovremeno, film od gledatelja traži da preispitamo kakvu milost tražimo u vlastitim životima, kako se nosimo s grižnjom savjesti i odgovornošću te može li ona postojati u svijetu u kojem su moralni i ini konflikti svakodnevica?
OCJENA: 4.5/5