The Secret Agent: Bilo jednom u Brazilu (tijekom vojne diktature)
Prije nešto više od tjedan dana javno su obznanjene i nominacije za nadolazeće Oskare, a među kandidatima se sasvim očekivano i opravdano pronašao i najnoviji film brazilskog sineasta Klebera Mendonçe Filha – ”The Secret Agent”. Prošao je ovaj fantastični film nevjerojatan festivalski put do naših kina pokorivši među ostalom i veliki Cannes te ‘Zlatne Globuse’. Hoće li ispisati i nova zlatna slova brazilske kinematografije osvajanjem najslavnijeg filmskog kipića doznat ćemo u drugoj polovici ožujka, no do tad bi ga svakako trebali pogledati.
Godina je 1977. U jeku brazilske vojne diktature bivši profesor i znanstvenik Armando Solimões (Wagner Moura) vraća se u Recife kako bi se ponovno zbližio sa svojim malodobnim sinom Fernandom (Enzo Nunes) čiju su skrb nakon smrti supruge preuzeli njezini roditelji. Paralelno, on pokušava i pronaći dokumente o vlastitoj majci, no to mu ne polazi glatko za rukom. Utočište pronalazi kod nekadašnje anarhistice i komunističke prvoborkinje Sebastiane (Tânia Maria) sve kako bi uskoro saznao kako tamo obitavaju i drugi disidenti i neprijatelji autoritativnog režima. Armando pak ne zna kako su mu na tragu dvije opasne individue čiji je zadatak eliminirati ga…
Premalo radnje za film čije trajanje dostiže gotovo tri sata? Vjerujte mi, ima toga i na pretek, a na ovo što sam vam otkrio u sinopsisu morat ćete sačekati gotovo polovinu filma. Da, Kleber Mendonça Filho si je uzeo podosta vremena kako bi počeo raspetljavati svoju misteriju, no to ne znači kako će vas daviti sporim ritmom, (pre)dugačkim kadrovima, suvišnim likovima ili nebitnim materijalom. Dapače, već će vas prva sekvenca s benzinskom pumpom prikovati za sjedala i adekvatno ‘usisati’ u atmosferu jednog od ponajboljih filmova prošle godine.
Nekadašnji filmski kritičar, a danas jedan od najistaknutijih i najznačajnijih južnoameričkih redatelja današnjice – Kleber Mendonça Filho (”Aquarius”, ”Bacurau”…) odlučio je kroz svoj najnoviji film odati počast rodnom kraju, pozabaviti se idejama nostalgije, sjećanja i opsesije, ali i ukazati na život pod opresijom. Dalo bi se tu povući i kakve paralele s Tarantinovom uspješnicom ”Once Upon a Time in Hollywood”, u mnogočemu i s Cuaranovom ”Romom”, no Brazilac ipak posjeduje dovoljno znanja i kreativne vizije kako bi otisnuo vlastiti neizbrisiv autorski pečat.
On ovdje spaja vlastita sjećanja i fikciju, stvarne događaje provlači kroz prizmu pomaknutog stanja uma, a isto tako i ne propušta priliku da s određenim bizarno duhovitom prizorima (op.a. dlakava zombi noga napada gay parove po parku!) uputi kritiku diktaturi. Ako ćete biti zbunjeni tolikom fascinacijom morskim psima i Spielbergovim ”Raljama”, postoji razlog i tome. Pokušajte se primjerice staviti u stanje uma malodobnog djeteta u današnjim vremenima. Mislite li da njih zanima rat u Ukrajini, ICE na ulicama S.A.D.-a ili politička prepucavanja u Lijepoj našoj silovanoj? Naravno da ne. Oni su začahureni u svijetu ‘Minecrafta’, Tik-Toka i sl. ‘razarača moždanih vijuga’ i njihove uši, a k tome i mozak, tek sporadično ulove kakvu novost ili ‘vruću’ temu. Nešto im se možda uhvati u trajno sjećanje.
Tako je bilo i s Filhom. Sjećanja na njegovo djetinjstvo u Recifeu veže se uz Spielbergove ”Ralje”, film kojeg je toliko želio pogledati, a nije smio jer je bio premlad. Dlakava noga koja napada ljude? O da. Bila je to lokalna legenda koja je lako pronašla put čak i do najtiražnijih dnevnih novina jer morali su novinari onomad pisati o bilo kakvim pizdarijama samo ne o represiji i političkoj situaciji, premlaćivanjima, uhićenjima, korupciji i političkim egzekucijama. To su bila vremena u kojima degutantni policijski inspektor s ponosom izgovara brojku smrtno stradalih na karnevalu sve u nadi kako će ih konačnici biti još i više. Vremena u kojima školovana i nadarena osoba političkim tajkunima ne smije postavljati suvišna pitanja, a kamoli im se usprotiviti bez da mu se nakon toga nad glavom ne nadvije zlokobna sjena smrti.
”The Secret Agent” nije tipična špijunska eskapada kako bi po naslovu mnogi mogli zaključiti. Umjesto klasičnih žanrovskih klišeja Filhov film se kroz svojevrsni ‘filter’ noira, drame i satire bavi ozbiljnim temama paranoje, identiteta, otpora, memorije, odnosa i trauma. Koliko nam je značajna osobna sloboda i pravo na izbor, kako izgleda život pod tiranijom viđen iz perspektive osobe koja nije mogla šutjeti, a kako kroz oči dječaka? Filho sve te ozbiljne i zastrašujuće teme vješto obogaćuje ‘debelim slojem’ ljubavi prema rodnom mjestu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća. Kazuje nam istovremeno i priču o njegovim ljudima, folkloru (sjajan prizor ‘maškare’ koja priđe Armandovom automobilu), ljubavi spram glazbi, zabavi i filmovima/kinu (tijekom gotovo cijelog trajanja se referira na niz filmskih klasika tog vremena poput ”King Konga”, ”Pasqualina ljepotana” ili sveprisutnih ”Ralja”).
Wagner Moura je u ulozi Armanda/Marcela izvanredan. Topao, empatičan, inteligentan i mudar. Donijela mu je ova prizemljena, ali svejedno angažirana rola povijesne nagrade u Cannesu i na nedavno održanim Zlatnim Globusima što ga je lansiralo u sam vrh kandidata za nadolazeće Oskare. Ostatak ekipe je također sjajan, bilo da je riječ o Filhovom otkriću – fantastičnoj Tâniji Mariji, Mariji Fernandi Cândido ili veteranima Roney Villelau i Udo Kieru. Naravno, najveće zasluge za ovako dojmljiv film idu prvenstveno samom autoru Kleberu Mendonçu Filhu koji je savršeno dočarao atmosferu jednog opasnog, ali svejedno predivnog vremena. Poseban film za posebne gledatelje. Ne propustiti!
OCJENA: 5/5