Film koji nisam mogla spoilati (i baš zato vrijedi pogledati)! Ovaj tjedan nisam serijski ubojica – vratila sam se filmu koji smiruje.
Ako vam se i ovaj siječanj razvukao i imate osjećaj da ste u svojevrsnoj hibernaciji, dok ste istovremeno preplavljeni sadržajem na internetu koji savjetuje kako ostvariti novogodišnje ciljeve ili pokazuje kako su ih drugi već započeli — pa osjećate pritisak da morate držati korak — možda je pravo vrijeme za film Perfect Days.
Ovaj tjedan nisam ”serijski ubojica”, vratila sam se filmu, odličnom filmu, i imam pitanje za sve: što ako je sve što je potrebno pronaći svoje „dovoljno“?
Poetična, spora i meditativna naracija
Perfect Days je film Wima Wendersa koji prati život Hirayame, običnog malog čovjeka koji radi kao čistač toaleta u Tokiju, koji se nalaze u jednoj od najpoznatijih gradskih četvrti, Shibuyi, bilježeći jednostavnost i svakodnevni mir njegova života.
Hirayama pronalazi duboku radost i smisao u jednostavnoj, strukturiranoj rutini, otkrivajući ljepotu u naizgled običnim trenucima. Unatoč svojoj prošlosti, bira poniznost i posvećenost svom poslu kao izvor snage i unutarnjeg mira, njegujući spokojan unutarnji svijet i duboko poštovanje prema sadašnjem trenutku.
Film prikazuje pojam “dovoljno” kroz male trenutke: kada Hirayama jede sam nakon posla, šprica biljke, čita knjigu prije spavanja, vozi po gradu ili kroz gradove, sluša glazbu…
Ništa izvanredno, a opet ništa ne nedostaje.
Stvarno nije ovo film za nestrpljive ili one tankih živaca.
Ali mogao bi vam očistiti glavu.
Hirayama živi sam, drži se jednostavne rutine i traži vrlo malo. Gotovo ništa. I kako gledate film pomalo shvaćate da taj njegov život i nije malen — Hirayama je pažljiv, ukorijenjen u sadašnjem trenutku i kroz njega film nudi drukčiju definiciju ispunjenosti. Hirayama doduše nije prikazan kao “sretan”; on je samo potpuno prisutan — promatra svjetlo koje prolazi kroz lišće, vrti kazete, primjećuje strance. Pažnja postaje vlastiti oblik bogatstva. Nisam Hirayama ali, eto, i ja se trudim spoznati kako je lijepo sve što mi je dostupno poput glazbe, lipog vremena, kave na suncu, mora, i također volim proučavati ljude – pogotovo nepoznate, Pisac u meni dodjeljuje im razne karakteristike i ”scenarije”. I što sam starija sve više cijenim moć rutine.
Film koji slavi rutinu u vremenu opsesije produktivnošću
Tiha meditacija o svakodnevici? Zen, meditativna drama? Na Rotten tomatoes svaki put kad zavirim po dozu osvrta, a to volim raditi, kritičari imaju što reći – ovaj film hvale kao dirljivu i lijepu refleksiju o ljepoti običnih trenutaka u životu, bez velikih obrata ili dramatičnih zapleta. To je prikazano kao jedna od njegovih najjačih karakteristika.
Estetika i ritam su jako, jako poetični, spokojni i kontemplativni, podsjećajući na japanski minimalistički stil, podsjećaju me na divne trenutke kad sam otkrila književni svijet Harukija Murakamija.
Vidite, nisam vam mogla spoilati film ni da sam htjela! Upravo je to zanimljivo, pogotovo za one koji stvarno traže nešto malo drugačije ili su poput mene nakon finalne epizode Stranger Things osjećali kombinaciju mučnine i zadovoljstva.
