Svadba: Dozvola za balkanski brak
Da je prije samo par tjedana netko naglas izgovorio kako će u pretprodaji biti prodano preko četrdeset i jedne tisuće (računajući regiju ta se brojka diže i preko sedamdeset tisuća!) ulaznica za neki hrvatski film, i k tome komediju, mnogi bi mu se slatko nasmijali u lice i uputili ga/ju ka najbližoj psihijatrijskoj ustanovi, no to se uistinu dogodilo. Vjerovali ili ne, imamo na obzoru pravi domaći kino hit! Doduše, brojke Brešanovih komičnih uspješnica (op.a. ”Kako je počeo rat na mom otoku”, ”Svećenikova djeca” i ”Maršal”) su za njega i dalje nedosanjan san, ali nitko od neovisnosti nije imao toliko ulaznica razgrabljenih u pretprodaji i ako usmena predaja učini svoje, tron bi mu se malčice ipak mogao uzdrmati. Čemu tolika pompa i jesmo li baš toliko ovisni o hrvatsko-srpskim odnosima, otkrit ću vam nakon par standardnih rečenica o samoj radnji.
Kad za svoj pedeseti rođendan hrvatski poduzetnik/tajkun Miljenko Lončarić (Rene Bitorajac) dozna kako mu se zbog nagomilanih dugova carstvo polako raspada zbog čega se nalazi pred bankrotom, nije niti svjestan da će ga iduća vijest potpuno dotući. Naime, kćer jedinica Ana (Nika Grbelja) mu putem videopoziva iz Londona javlja kako je ostala trudna i da je otac djeteta ni manje ni više već sin srpskog ministra vanjskih poslova – Vuka Dimitrijevića (Dragan Bjelogrlić).
Ta vijest ‘pokosi’ i jednog i drugog, no njihovi savjetnici – Budimir (Roko Sikavica) i Gaga (Anđela Stević Žugić) ih uvjere kako bi tako nezahvalnu situaciju mogli okrenuti sebi u korist. Organizirat će se svadba skrivena od očiju javnosti, a zahvaljujući budućem puncu ministru Lončarić bi mogao izvršiti ekspanziju svojeg poslovanja u Srbiju i tako se izvući iz dugova dok bi njemu zauzvrat uz pomoć vlastitih političkih veza mogao omogućiti deblokadu EU novca za gradnju podzemne željeznice u Srbiji. Plan u teoriji zvuči savršeno, no kako bi zaživio i u stvarnosti oni moraju prevladati međusobne razmirice i netrpeljivost što će se pokazati poprilično izazovno i za jednog i za drugog…
Kad god nekom kroz ‘muuudre’ i iscrpne filmske razgovore o modernom hrvatskom žanrovskom filmu spomenem ime Igora Šeregija, većina njih, ako ne i svi, zastanu u čudu. Tko ti je pak taj? Pitanje je to čiji odgovor znaju tek najrevniji kroničari domaće kinematografije, a njih se posljednjih godina može pobrojati na prste jedne ruke, posebice u Zadru. E pa dragi moji, riječ je o čovjeku koji je prije točno deset godina (obljetnica će biti negdje potkraj kolovoza, početkom rujna) nacionalnu premijeru svojeg dugometražnog prvijenca održao baš u našem gradu tijekom sad već zaboravljenog ‘Avvantura Film Festivala’. I dalje se ne sjećate? A tko vam je kriv? Ja itekako dobro pamtim kako je ta projekcija na otvorenom bila dupkom ispunjena gledateljima koji su se neprekidno davili u smijehu dok su pozorno promatrali Krpu i ostale likove iz navijačkih frakcija ‘Bad Blue Boysa’ i ‘Torcide’ kako se u maniri ‘Warriorsa’ bore da iz usijanog Beograda izvuku žive glave nakon okršaja s ‘Delijama’. Jel’ vam se sad upalila lampica?
Bilo kako bilo, Šeregi je sa spomenutim filmom uspio izazvati ono o čemu su mnogi sanjali. Vratio je vjeru u hrvatsku komediju. Naravno, rekao sam to tad, a ponovit ću i sad. Ta ga činjenica ne čini nikakvim modernim Golikom ili sličnim velikanima domaće kinematografije. Spomenuti film, a isto tako i ”Svadba” nisu naslovi koje ćemo pamtiti po umjetničkim dosezima ili snazi ideje i realizacije. Riječ je prvenstveno o filmovima namijenjenim običnom puku željnom zabave, a nje nam, morate priznati, nasušno nedostaje. E sad, tu se postavlja i pitanje ukusa. Da li zbog atmosfere šarenih 80-ih ili vibrantnijeg ritma, ”ZG80” mi je daleko bolje legao, no moram naglasiti kako je moj ukus za humor specifičan i kako sam se duuugo držao teze da je isti u Hrvata umro zajedno sa Miljenkom Smojom. Ta gruba konstatacija možda i nije potpuno točna jer dogodilo se od tad nekoliko filmova koji su nasmijale mase i imali određenu kvalitetu.
”Svadba”? Zamislite jedan neobičan hibrid holivudskog mega hita ”Dozvola za brak” i nekadašnje jugoslavenske senzacije ”Žikina dinastija” (za potonje spomenuti film su vjerujem čuli samo starkelje poput mene). Zvuči pomalo bizarno, zar ne? U urnebesnim konfliktima između punca (Robert De Niro) i zeta (Ben Stiller), odnosno, njegova oca (Dustin Hoffman) u ”Dozvoli za brak” ste vjerujem svi imali prilike uživati, no dozvolite mi da vam malo prezentiram premisu drugo spomenutog filma ako već niste generacijski upućeni. ”Žikina dinastija” (op.a. Srbi su prošle godine imali premijeru i njezinog novog nastavka!) je imala sličan obrazac događaja gdje se uz hrpetinu standardnog ‘prostačkog balkanskog humora’ pronašlo i dovoljno prostora za satiričan prikaz sudara tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti, klasne razlike i modernog života obojenog licemjerjem društvenih normi u socijalističkoj državi.
Šeregi (posljednjih godina je uspješno djelovao i na TV-u kroz serijal ”Mrkomir Prvi”) i njegovi srpski scenaristički partneri – Marko Jocić i Marko Backović su takvu premisu modernizirali, ogoljeli ideje opsesije seksom, ali zadržali one o muškosti i produljenju loze. Naravno, tonovi su ovaj put obojeni stereotipnim balkanskim kontekstom (korupcija, politička močvara, nacionalizam, religija…) i sudarom tradicije i suvremenog života mladih. Na kraju balade, riječ je ipak o klasičnoj komediji situacije s prepoznatljivim humorom koji će biti pristupačan i shvatljiv masama (op.a. pičkaranja i psovke su sočne ka u dobra stara vremena) s natruhom tolerancije i razumijevanja. Plesanje kola s crncima u priobalnom kafiću ili zgodne plesačice koje privijaju i savijaju svoja zavodljiva tijela dok omamljeni ‘mužjaci’ sline za njima u konobi dok u podlozi praši žestoki srpski hip-hop. Ima tu svega, da. Thompson? Paaa…
Ponavljam, osobno se nisam ulovio u nekom nekontroliranom smijehu već isključivo sa sporadičnim cerekom, no ekipa oko mene je evidentno bolje uživala. Mene je pak najviše oduševio tandem Bitorajac-Bjelogrlić sa savršenim komičarskim tajmingom i mimikom, no ne bi bilo fer zaboraviti spomenuti i ostale aktere makar imali trivijalne i posve nezahvalne replike poput legendarne Jelisavete Seke Sablić. Željeli to priznati ili ne, geografski smo svakako bliži Mediteranu negoli Balkanu (ovisno kojem dijelu države pripadate), no mentalitet nam je u mnogočemu jednako bratski truo. Neki će se u likovima i situacijama lako moguće i pronaći.
Možda i u tome leži razlog zašto su mase zagrizle da pogledaju Šeregijevu plitku, ali pitku komediju, malo se zabave i razonode. Kvragu, bilo je uhu ugodno čuti grlati smijeh u kinodvorani kao što je i u oko kasnije ugodno upala tolika gužva ispred blagajni. Običnom puku očito treba i nedostaje malo smijeha, mnogi će ga u ”Svadbi” i pronaći, a kud ćeš boljeg mjesta od kina. Uvijek je bolje smijati se u društvu negoli doma sam na kauču. Možda i nije moj par ‘postola’, ali kapa dolje Šeregiju i ekipi što su davno isfuranu ideju uspjeli modernizirati, prilagoditi masama i napraviti neočekivan i poželjan domaći/regionalni hit. Nastavak? Vrlo moguće.
OCJENA: 3.5/5
