Kako sam i proteklog tjedna spomenuo, prvi kino kvartal tekuće godine bit će uz raznorazne novitete obilježen i gomilom ‘distribucijski zaostalih’ naslova iz minule, a s posebnom radošću vam među takvima najavljujem i jednu pravu majstoriju koja je svoj put po domaćim kinotekama započela ovog četvrtka. Riječ je o -po mišljenju mnogih- jednom od ponajboljih filmova 2025., savršen dar svim filmofilima i onima koji će to tek postati.
Naime, vjerujem kako je čak i dobar broj prosječnih gledatelja makar čuo za velikog Jean-Luc Godarda i njegovo esencijalno djelo ”À bout de souffle” iliti po naški – ”Do posljednjeg daha”, a kako je navedeni film nastao i kakva je atmosfera vladala među francuskim ‘novovalcima’ tih kasnih 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća, moći ćete doznati zahvaljujući genijalnom američkom filmašu – Richardu Linklateru.
I dok su do 1959. gotovo sve njegove kolege iz redakcije znamenitog filmskog magazina ‘Cahiers du Cinéma’ snimili svoje dugometražne uratke, Jean-Luc Godard (Guillaume Marbeck) još nije dobio pravu priliku. Smatrajući kako mu u toj ambiciji biološki sat polako otkucava, on postaje sve očajniji, uporniji i odlučniji u naumu snimanja dugometražnog prvijenca, a zahvaljujući uspjehu Truffautovog (Adrien Rouyard) remek-djela ”400 udaraca”, sreća mu se konačno osmjehne. Naime, producent Georges de Beauregard (Bruno Dreyfürst) će mu konačno pružiti priliku snimanja filma, ali isključivo onog nastalog po priči kolege mu Truffauta, inspiriranoj (ne)djelima stvarnog sitnog kriminalca – Michela Portaila.
Godard isprva odbija iskoristiti friško stečenu slavu svojeg kolege i prijatelja, no kako Beauregard ne popušta u svojem čvrstom stavu, na kraju ipak pristane. Za glavnu glumicu odluče angažirati holivudsku zvijezdu u usponu – Jean Seberg (Zoey Deutch) dok Godard u ulozi Michela vidi talentiranog Jean-Paul Belmonda (Aubry Dullin). Ekipa se ubrzo okupi i snimanje započne premda Godard cijelu priču i scenarij i dalje traži u glavi te se primarno prepušta osjećajima i improvizaciji. Takve okolnosti mnoge dobrano naživciraju, ali istovremeno i stvore posebnu atmosferu na setu….
Richard Linklater je ideju o snimanju filma posvećenom francuskom novom valu, pokretu koji je u mnogočemu oblikovao svjetsku kinematografiju tijekom nadolazećeg perioda, a i njega samog nagnao na bavljenje sedmom umjetnošću, kuhao u glavi gotovo puno desetljeće, no ona se intenzivirala tek po smrti velikog Jean-Luc Godarda 2022. godine. Ne želeći napraviti klasični biografski film (toga se pak primio u svojem drugom prošlogodišnjem autorskom trijumfu imena ”Blue Moon”) Linklateru je bila primamljivija ideja zaroniti u priču nastanka Godardovog prvijenca ”Do posljednjeg daha” i pritom uloviti energiju i sam duh novovalnog pokreta. Posebice Godardovog kreativnog procesa.
Ideja je ubrzo prerasla u scenarij kojeg su zgotovili Linklaterovi višegodišnji suradnici i prijatelji Holly Gent i Vincent Palmo Jr., a kasnije adaptirali i na francuski jezik preveli Michèle Pétin i Laetitia Masson. Neki će opravdano reći kako je Linklater materijalu prišao daleko pripremljenije, suvislije, pomalo štreberski negoli je to učinio sam Godard sa svojim prvijencem, ali sam proces snimanja i konačna realizacija ispali su – veličanstveni! Počevši od crne-bijele fotografije i 4:3 formata, preko autentičnih pariških lokacija, savršenog produkcijskog dizajna i kostimografije ili perfektnog pogođenog castinga, Linklater je besprijekorno dočarao estetiku vremena i atmosferu karakterističnu za Novi val koncem 1950-ih.
Godard je bez ikakve diskusije istinska redateljska legenda premda mnogim gledateljima njegovo beskompromisno razbijanje pravila, revolucioniziranje filmskog izričaja i kaotično strukturalno djelovanje nije bilo prihvatljivo ili simpatično. Štoviše, neki će reći kako je bio sklon pretjerivanju pa čak i zamorno pretenciozan u realizaciji svojih ideja. Linklater je svojim filmom stvorio savršen ‘vodič’ u Godardov i novovalni svijet. S pravim filmofilskim pristupom, on nam otvara prozor u revolucionarni trenutak filmske povijesti, penetrira u mentalni sklop slavnog francuskog sineasta, njegov osebujni stil i kreativni proces, a pritom prikazuje i osjećaj zajedništva među svim tim filmskim umjetnicima, kako onima ispred, tako i iza kamere.
Naravno, dijaloški i situacijski, ”Nouvelle Vague” je plod scenarističke i redateljeve mašte, poigravanja idejom što bi Godard i njegove kolege uistinu rekli jedni drugima, no mnogo toga je autentično u što govori i činjenica kako je Linklater imao pristup raznoraznoj dokumentaciji, dnevnicima i izjavama sudionika tog povijesnog događaja. Fascinantno je i promatrati glumačke transformacije mahom nepoznatih glumaca koji su doslovno utjelovili svoje slavne prethodnike (fizička sličnost pojedinaca je nevjerojatna). Njihova dikcija, mimika i pokreti nerijetko znaju zavarati i ostaviti kod gledatelja dojam kako promatraju kakav dokumentarac sa snimanja spomenutog klasika, a ne njegovu igranu rekonstrukciju. Bilo bi nepravedno izdvojiti nekog iz tog impresivnog ansambla stoga ću ih spomenuti baš sve. Eh da, zanimljivo je za spomenuti kako se na audiciji za tumačenje velikog Jean-Paul Belmonda javio i njegov unuk Victor, ali ulogu mu je ‘preoteo’ sjajni Aubry Dullin.
Poput pravog filmskog štrebera, Linklater nije propustio priliku dotaknuti se i najsitnijih detalja, spomenuti među ostalom i Godardovo prijateljevanje s Jean-Pierre Melvilleom ili Robertom Rossellinijem, improvizacije sa snimanja i prkošenje ‘pravilima igre’. Film će mlađim generacijama filmofila fino poslužiti za upoznavanje s materijalom i stvoriti lakši put za gledanjem Godardovog prvijenca uz temeljito pojašnjavanje činjenica zašto u njemu ima toliko grubih rezova, spontanosti i tehnički neusklađenih kadrova. Rezultat Linklaterovog poštovanja i uvažavanja francuskog novog vala i Godarda je u konačnici vizualno lijepa, autentična, topla i duhovita ljubavna posveta kreativnosti, suradnji i hrabrom eksperimentiranju. Publika u Cannesu je po završetku projekcije film nagradila jedanaestominutnim ovacijama stoga mislim da zaslužuje i vašu pozornost. Obavezno pogledati!
OCJENA: 5/5
