I živjeli su dugo i sretno do kraja života – bajke su uvijek isto završavale. Imam za vas jednu bajku za odrasle koja baš kao i originalne narodne priče koje su krala braća Grimm i slični snalažljivci zapravo ispadne HOROR.
Zamislite – sretni ste, zdravi, sve je predivno, nema kriminala, podjela, ratova, samo predivno plavo nebo s tek ponekim oblačkom, svi su nasmijani i zadovoljni, kakva divna utopija.
Osim jedne maleeee stvarčice – vaš um NIJE VAŠ.
Vi ste dio kolektiva, jedne velike zajednice, jednog Superuma – i nema tragova ničega samo vašeg. Vaš je um spojen s umom nekog znanstvenika, glazbenika, košarkaša, vi ste uronjeni u SVE, i sve je uronjeno u vas – znate i sve jezike, sve odgovore, vi ste jebeni Google ili chatgpt!
Zaustavit ću se i pozvati vas da pogledate seriju koja je mila svim ljubiteljima Black mirror. PLURIBUS. Isto tako, voljet će je i oni koji bi u njoj mogli vidjeti tragove Truman showa, pa možda i Stepfordskih žena, pa čak i Severancea.
Jao koje gledateljsko iskustvo, koje serijsko ubojstvo! Srećom, epizode ne traju dulje od 50 minuta i savršen je to materijal za sve nas koji vole tjedan posvetiti nagrađivanju samih sebe po jednom ili dvije epizode.
U seriji pratimo Carol, autoricu popularnih fantasy romana, koji kako doznajemo nisu neka visoka literatura ali jako su traženi, a ona ima bazu svojih vjernih čitatelja i obožavatelja. Kada se svijetu dogodi veliki reset, da vam ne pokvarim gušt gledanja, pokušat ću u ovom dijelu teksta biti spoiler free – Carol ostaje jedna od odabranih ljudi koji zadržavaju svoje Ja i ne postaju neka vrsta sretnih bezopasnih zombija.
Ostatak svijeta je kao neka vrsta poslušnih malih mrava koji vrše dužnosti razne, pa tako imaju i zadatak da radi “mira na svijetu” održavaju sretnom i spomenutu Carol, ali teško je to jer je ona postala friška udovica (njezina partnerica je nastradala odmah u 1. epizodi) i inače je dosta teška osoba, vidjet ćete, iz epizode u epizodu, njezini ispadi i reakcije opravdano su eksplozivni i ona će se svim snagama truditi da pokuša nešto što se može nazvati re-resetiranje – pokušat će ”vratiti” barem jednu osobu nazad, i to onu koja je poslana baš njoj u liku Zosie. Prekrasne žene s milozvučnim glasom i miloglednim stasom, koja zna sve i odgovara na sva pitanja jer ne može lagati. ChatGPT kad bi bio manekenka. Doslovce.
Idemo sad dalje sa spoilerima – ovdje možete prestati čitati ako ih ne želite!
Govori li Pluribus zapravo o umjetnoj inteligenciji i tehnologiji ili ih samo koristi kao metaforu? Mišljenja su podijeljena. Svakako, serija se bavi suvremenim problemima poput društvenih mreža i egzistencijalnih pitanja. To nije niti malo skriveno, ali je lijepo suptilno, a ne onako “in your face”. Kritičari ističu sjajnu izvedbu Rhee Seehorn (Carol), inventivno pripovijedanje Vincea Gilligana i poprilično jezivu atmosferu.
Čitala sam dosta komentara i shvatila da mnogi uživaju u seriji zbog filozofskog i poticajnog pristupa razmišljanju, više nego zbog same radnje, ali nekima ne paše taj spori, postupni razvoj. Imate nekoliko scena koje možete doslovce ubrzati, jer više služe kao razglednice i lijepi pejzaži. Od nekih mi se naježila koža (koza, oh koza!)
Finale me nije razočaralo, iako nisam očekivala da ćemo se ponovo vratiti na ono osnovno, ljudsko, nekakvu alegoriju o ljubavi i žrtvovanju u ime autonomije.
Želiš li spasiti djevojku ili svijet, Carol? Hajde Carol, odaberi jedan odgovor sigurno ćeš pogriješiti, buahahahahha!
Jedna teorija fanova serije sugerira da virus kolektivnog uma nije statičan – prilagođava se, usavršava se kako bi postao 100% zarazan ili možda čak i samosvjestan.
Na Redditu se raspravlja i o tome da Pluribus nije samo serija o izvanzemaljcima ili kolektivnom umu, već o gubitku svrhe – borbi jedne osobe sa smislom, u svijetu kojem više nema sukoba. Utopija je sranje, ha? Što ćemo sami sa sobom ako je sve OK?
U jednoj epizodi vidimo da Carol popušta – ide po plažama, bazenima, skijalištima i masažama, pije, raspaljuje muziku, ma super…svaki dan je kao precool story na Instagramu. Sve izgleda savršeno, vrtlog luksuza i hedonizma. I stvarno, u početku to djeluje oslobađajuće. Ali pitanje koje se brzo nameće jest: kako tako živjeti SVAKI jebeni DAN?
Kad užitak postane rutina, a sloboda obaveza, nestaje li i njegov smisao?
Tu Pluribus djeluje kao komentar na besmisao beskrajnog imetka i trajnog odmora. Beskrajni godišnji odmor zvuči kao san, ali bez rada, truda, napora ili makar unutarnjeg konflikta, taj san se pretvara u prazninu.
Ako ne postoji ništa što treba osvojiti, popraviti ili promijeniti — tko smo mi uopće?
Carolina kriza nije samo osobna; ona je ogledalo gledatelja. Serija kao da pita: je li smisao nužno vezan uz otpor, borbu i nesavršenost? I ako nam netko oduzme kaos, rizik i potrebu da se dokazujemo, oduzima li nam pritom i identitet? U tom svjetlu, kolektivni um nije horor zato što kontrolira ljude, nego zato što ih oslobađa svega onoga što ih je činilo ljudima — izbora, pogrešaka, težine postojanja.
Možda je zato Pluribus nelagodan za gledanje. Ne nudi klasičnu distopiju u kojoj znamo protiv čega se boriti. Umjesto toga, pokazuje svijet u kojem je sve riješeno — a jedini preostali problem smo mi sami.
Što će značiti dio s nuklearnom bombom za drugu sezonu? Potiče mnogo nagađanja o tome u kojem će se smjeru priča dalje razvijati.
U svakom slučaju, drugu sezonu jedva čekam!
