Prošle su dvije i pol godine otkako smo zahvaljujući mlako primljenoj ingenioznoj tvorevini imena ''Beau Is Afraid'' zajedno iznova zavirili u mračni, uznemirujući, ali i urnebesni um jednog od ponajboljih filmskih autora današnjice – Arija Astera, a slično, malčice prizemljenije iskustvo nam je priredio i sa svojom novom majstorijom ''Eddington'' koju odnedavno imate prilike pogledati na HBO Maxu
Kritika niti ovaj put nije složna u svojim zaključcima što ni ne čudi osobito jer riječ je o filmu koji će vas ili oduševiti, ostaviti ravnodušnima ili vidno razočarati.
Konac je svibnja 2020. – u samom začetku pandemije COVID-a, a sukladno uputama ministarstva zdravstva i ostalih odgovornih službi, gradonačelnik gradića Eddington smještenog u Novom Meksiku, Ted Garcia (Pedro Pascal), donio je uredbu po kojoj svi mještani trebaju nositi zaštitne maske na javnim mjestima. Ta uredba pak nije dobro sjela skeptičnom šerifu Joeu Crossu (Joaquin Phoenix) koji smatra kako se s njom ugrožava temeljno ljudsko pravo na izbor. Garcia pokušava smiriti tenzije no postaje jasno kako iza Joeove proturječnosti stoje neki nerazjašnjeni problemi iz prošlosti koji uključuju i njegovu rastrojenu suprugu Louise (Emma Stone).
Kako bi dodatno ‘uzdrmao kavez’ i isprovocirao Teda, Joe se odluči kandidirati za skorašnje izbore za gradonačelnika. U Eddingtonu, kao i ostatku svijeta, ubrzo dolazi do prave erupcije paranoje i nezadovoljstva, aktiviraju se i određeni civilni, medijskom i viralnom histerijom inspirirani pokreti za zaštitu prava drugih rasa, pojavljuje se i kontroverzni vođa kulta (Austin Butler), polarizacija među stanovništvom postaje sve izraženija i sve je izglednije kako će situacija potpuno kulminirati…
Nakon niza manje-više uspjelih kratkometražnih filmova u kojima su mu se žanrovski skladno stapali komedija, psihološka drama, nerijetko i horor, Ari Aster je bio spreman za veliki iskorak – dugometražni prvijenac. U glavi mu se tad već dulje vrijeme vrzmala ideja modernog ili točnije rečeno neo-westerna, no bio je svjestan kako neće tako lako uspjeti osigurati resurse za njegovu realizaciju te se nakon višegodišnjeg planiranja ipak prebacio na druge projekte, odnosno, hororac ”Hereditary” (2018.) koji ga je po svojoj premijeri promptno pogurao na listu autora čije radove valja pratiti s posebnom pozornošću. Uz dodatni kritički uspjeh psihološkog horora ”Midsommar” (2019.), Aster se našao u lagodnijoj situaciji biranja projekata, a posebnu partnersku ruku i naklonost mu je pružila producentska kuća ‘A24’. ”Beau Is Afraid” se ZA Astera možda i nije pokazao priželjkivanim komercijalnim uspjehom, ali to ga nije osobito omelo u realizaciji toliko planiranog westerna.
Od inicijalne ideje do planova za snimanje prošlo je dakako mnogo vremena i svijet se u mnogočemu promijenio, i to na gore. Aster je stoga radnju odlučio smjestiti u vrijeme kolektivne globalne paranoje uzrokovane pandemijom, ubojstvom Georgea Floyda, ali i sverastućom polarizacijom među ljudima. Društvene mreže i mediji su sve naglašenije započeli vršiti utjecaj na svoje iracionalne konzumente, a sve snažnije i agresivnije su na površinu ‘isplivali’ i kojekakvi teoretičari zavjera, samoprozvani proroci i vođe kultova, odnosno, pokreti koji su dodatno podlijevali ulje na vatru svojim usijanim društveno-političkim komentarima koji su mahom rezultirali još većim ideološkim podjelama. U takvu manično-paranoičnu atmosferu Aster je ‘gurnuo’ i svoje protagoniste, a rezultat je vrhunski zaokružena, beskompromisna, histerično zabavna i uvrnuta kritika društva ili bolje rečeno ‘zrcaljenje’ vremena u kojem živimo.
Mnogi su bezrazložno negativno komentirali kako je Aster u priču ‘nadrobio’ sve i svašta i kako se cjelina raspada pod teretom njegova pretencioznog ‘mudrijanja’ i nekoherentne žanrovske mješancije, no ja se ne bih složio. Mišljenja sam kako je tijekom dvo i pol satnog trajanja filma fino gradio napetost, strpljivo i znalački ‘otključavao’ svoju šarenu galeriju likova koja ponaosob simbolizira pojedine društvene skupine i njihova uvjerenja te nas u konačnici ostavlja zabezeknutima. Naime, koliko god priča bila složena, neurozna, nelagodna, smjela i ispaljena, u pojedinim prizorima pretjerana, ako ne i groteskna (osobito kroz sam klimaks), Aster ne bira strane niti nam pruža konkretne zaključke već nas isključivo tjera na razmišljanje. Dok se mali i obični ljudi međusobno ‘proždiru’ u pozadini se podižu velebne zgrade tehnoloških giganata koji trljaju dlanove i dodatno ‘prosipaju’ svakojake dezinformacije.
Ako bih već trebao povlačiti neke paralele s tematski sličnim uradcima, onda bi to svakako bio recentni P.T. Andersonov ‘masterpis’ ”One Battle After Another” koji je publici, ali i publici očigledno puno bolje sjeo, no to ne znači da će Asterov film takav dojam ostaviti i kod vas. Dotični svakako nastavlja pomicati granice, ukazivati nam kako različite skupine u društvu nerijetko zbog glupih ideoloških uvjerenja i vlastitog neznanja stvari rješavaju konfliktom umjesto da se zajednički pozabave većim i značajnijim strukturalnim problemima (u S.A.D-u su to primarno rasna pitanja, dok smo mi primjerice vječito zaglavljeni u limbu ’41-’91 i ustašama i partizanima). Na tom filmskom putu ‘otkrivenja’ mu već drugi put uzastopce na zadivljujući način podršku pruža glumački kameleon Joaquin Phoenix, sasvim solidan dojam ostavljaju i sveprisutni Pedro Pascal, Austin Butler i Emma Stone, dok zapažen nastup bilježi i Deirdre O’Connell.
Prava je šteta što ga je domaći distributer umjesto planirane srpanjske kino premijere odlučio pomaknuti iz rasporeda jer riječ o divno snimljenom (za fotografiju je zaslužan veteran Darius Khondji), brilijantno osmišljenom, režiranom i odglumljenom filmu koji zaslužuje mnogo više pozornosti negoli je dobio. Petica čista kao suza!
OCJENA: 5/5
