Čudovište koje boli: zašto je Del Torov Frankenstein našu Ivu dotukao više od horora
Nije horor, ali krvavo je. Nije fantasy, mnogo više je drama. Tko želi živjeti vječno i vječno umirati? Tko bi htio biti moderni Prometej?
A i Disney se vrti u krio-grobnici.
Redatelj je učinio sve da popularno skrpano čudovište učini tako očajno jadnim, probudi sve moguće žilice našeg suosjećanja.
Učinio je baš sve da nas stvarno suoči s golom, sirovom činjenicom – jedino pravo čudovište je jebeni čovik.
Da, pogledala sam del Torovu verziju Frankensteina. Dok se ne posložim, puštam ovu pismu za sve koji su već pogledali film – na 1:28 smanjite da vas ne ubiju susjedi.
Moj kolega kolumnist Ivica Perinović s kojim dijelim inicijale i portal eZadar priko deset godina napisao je pametan, posložen i vrlo nadahnut tekst o ovom filmu, pogledao ga je u pravo vrime, pogođen osobnom tragedijom i suočavanjem s pojmom Smrti. Njegovu kolumnu svakako vridi pročitati.
Mary Shelley, počivaš li u miru? Kakva brutalna fuzija del Torovih karakterističnih elemenata, produkcijskih mogućnosti, kostimografsko prostetičkih eksperimenata, modne avangarde, kao da sam gledala najbolji dark gothic metal spot dug 2 i po ure!
Nakon filma imala sam tisuću pitanja i misli.
Poželila sam do jutra gledati videe po youtubeu koji počinju s “this is filming location for Frankenstein”, “what you missed in latest Frankenstein movie” ili pak “hidden details you never knew about famous monster” . Nastavljam sa spoilerima, pa napustite tekst ako još niste gledali film.
O njemu se priča i svakako s razlogom.
Guillermo Del Toro po meni je zasluženi oscarovac, njegovi su radovi specifični i konceptualni, odlično ubacuje elemente iz svojih starijih filmova koje niže kao da kroji svaki put neki novi patchwork prekrivač za svoje fanove koji jedva čekaju njime se pokriti i zaboraviti Svijet. U vremenu umjetne inteligencije i kada je sve vizualno moguće skrpati (kao i samog Frankensteina) njegovo umijeće vridi dvostruko.
Jacob Elordi, moj naklon. Gledala sam ga u Saltburnu i malo mi je izblidio iz sjećanja, ali nakon ovoga, hej. Ponekad baca na Smeagola iz LOTR, kreće se tako i majstorski je poradio na vlastitom čudovišju – samo za postizanje tog looka tribalo je 11 sati. Prokleti je junak i ima neki bajronovski vibe, a izgleda kao oživjela skica iz onih prastarih papirušina s anatomijom čovjeka. Pretražujući još zabavnih detalja, doznala sam i da su pokreti čudovišta inspirirani japanskim plesnim stilom koji se naziva butoh.
A glas? Jacob je preslušavao mongolske guturalne napjeve i vježbao je govor čudovišta kroz umjetno zubalo. Dajte mu Oscara samo za to.
Ako vas imalo privlače povijesni kostimi, korzeti, brokat, til i danas apsolutno nenosive siluete, nakit i pokrivala za glavu, Mia Goth u ovom filmu će vas oduševiti. Uloga mlade Elizabeth vrlo je simbolična, ona je bistra žena koja se bori i žrtvuje za svoje ideale, nježna je ali strastvena, nekako eterična, ali ipak stvarna. Jedino ona je nekakvo svitlo cilog filma koji je baš jako jako mračan.
Del Toro je poželio da njegov dr. Frankenstein bude pomalo kao rock zvijezda, pogotovo u pokretima. Inspiracija mu je bio Mick Jagger.
Oscar Isaac jako mi je dobro “legao” u ulozi doktora Victora Frankensteina, kazališno ga je utjelovio i to u što se on pretvara od početka do kraja filma kao što rekoh, najbolji je pokazatelj onoga što se događa kada se igramo s Majkom prirodom.
On to radi u ranom 19. stoljeću, a mi danas. I nismo pametniji od njega. U ime znanosti događa se mnogo dobrih ali i loših stvari, ali to je prevelika tema, a ovo je osvrt na film.
U svakom slučaju, Smrt još nismo dokučili a gotovo sve drugo jesmo – ili barem u to virujemo.
