Najpopularnija globalna streaming platforma – ‘Netflix’ po mišljenju mnogih (uključujući i potpisnika ovih redaka) od samih je svojih začetaka zaslužila ne osobito laskavi sinonim za kvantitetu prije negoli kvalitetu, no zna im se ponekad potkrasti i nešto dobro.
To se naravno prvenstveno odnosi na njihove pojedine TV serije, produkciju/distribuciju kojekakvih, od velikih holivudskih studija ‘neželjenih’ filmova velikih autora poput ultra skupog Scorseseovog ‘’The Irishmana’’ ili ‘’Rome’’ Alfonsa Cuaróna, ali i nekih manje razvikanih produkcija.
Kad je pak riječ o nedavno premijerno ‘emitiranom filmu’ – ‘’Steve’’, ne mogu reći da iza njega stoji kakva redateljska veličina poput prije spomenutih, ali zato mogu istaknuti osobu zaslužnu za njegovu realizaciju, a to je ‘zvjezdani’ Cillian Murphy. Jesam li sad ulovio vašu pozornost?
Kroz period od nekih 24 sata, radnja prati Stevea (Cillian Murphy), ravnatelja škole specijalizirane za rad s problematičnim učenicima koji se zbog kojekakvih razloga nalaze tek na koračić od odlaska u popravni dom ili još i gore.
Steve i ostatak malobrojnog osoblja koji među ostalom uključuje i njegovu zamjenicu Amandu (Tracey Ullman), odnedavno zaposlenu mladu profesoricu Sholu (Simbi Ajikawo) te psihologinju Jenny (Emily Watson) svojski se trudi pomoći tim mladićima usput se boreći s vlastitim traumama i nerazumijevanjem države i zaklade koja za školu ima neke druge planove.
Uz opetovane konflikte i situacije na rubu eskalacije, taj dan im ‘otežava’ i TV ekipa koja je došla snimiti prilog o školi. U cijelom tom neprekidnom kaosu, jedan od učenika – Shy (Jay Lycurgo) prolazi kroz posebno tešku emocionalnu epizodu koja bi lako mogla završiti tragično…
Zvuči kao prava veselica od filma, zar ne? E paaa…nisu baš svi filmovi stvoreni kako bi nas isključivo zabavili. Njihova uloga je i poticanje dijaloga, razmišljanje i upoznavanje s nekim svakodnevnim životnim temama, koliko god one bile teške.
Posljednjih godina nam iz novina i vijesti gotovo svakodnevno ‘iskaču’ užasne novosti o maloljetničkom nasilju i njegovim posljedicama.
Većina će tad pomisliti na onu staru lokalnu ‘mudrost’ koja kazuje kako je to sve posljedica kućnog odgoja i nerijetko će takva teza uistinu i ‘držati vodu’. No postoje i neki drugi razlozi zbog kojih su ti klinci postali tako problematični i nasilni.
Što sve ‘hrani’ njihov bijes i frustracije, kako na taj problem reagira sustav, a kako pojedinci kojima je doista stalo? Ovaj film s popriličnim uspjehom ‘grebe po toj osjetljivoj površini’.
Prije negoli vam pojasnim Murphyjev angažman u realizaciji projekta, moram istaknuti glavnog ‘krivca’, a to je hvaljeni engleski pisac Max Porter. Dotični je svoju prvu knjigu ‘’Grief Is the Thing with Feathers’’ (op.a. u njezinoj ovogodišnjoj filmskoj adaptaciji glavnu ulogu nosi popularni Benedict Cumberbatch) objavio prije točno deset godina i ona je jako brzo upala u oči brojnih producenata uključujući i Judith Dimant koja ju je preporučila irskom kazališnom redatelju i dramaturgu Endi Walshu.
Ovaj je pak prepoznao njezin snažan potencijal te se potrudio u priču uključiti tad već proslavljenog Cilliana Murphyja. Kao pasionirani ‘konzument’ literature, Murphy se promptno zaljubio u Porterov materijal i tu je započela njihova višegodišnja suradnja koja se nastavila kroz iznimno hvaljeni kratkometražni film ‘’All of This Unreal Time’’, a na kraju i film o kojem pričamo – ‘’Steve’’.
Riječ je naime o adaptaciji Porterova romana ‘’Shy’’ u čijem fokusu je primarno povučeni, konfliktan, ali i iznimno pametan mladić Shy. Kroz filmski tretman (op.a. za scenarij je zaslužan sam autor knjige) perspektiva je pak izmijenjena i centralni lik je postao ravnatelj škole – Steve, čovjek koji se grčevito bori s nizom problema počevši od pritiska sustava koji ne pokazuje razumijevanje za njihov plemenit rad, održavanja dobrog odnosa s malobrojnim i nezadovoljnim osobljem, konstantnim rješavanjem kojekakvih koškanja i sukoba između učenika pa sve do vlastite borbe s mentalnim zdravljem koja povlači neke ružne trauma iz prošlosti.
Murphy (ujedno i producent film) još jednom briljira u iznimno kompleksnoj ulozi koja će vjerujem izazvati i vašu empatiju dok ga promatrate kako tako ‘emocionalno iščašen/oštećen pokušava zadržati toplinu, razumijevanje i dijalog u iznimno stresnim situacijama.
U čvrstoj pozadini njegove, ali i priče ostalih likova (kako učitelja tako i učenika), provlači se i snažan socijalni komentar koji kazuje o zanemarenosti sustava, obrazovanju, promašenim školskim reformama (radnja se doduše događa sredinom 90-ih, ali malo toga se od tad promijenilo na bolje) i generalno o tome kako društvo bešćutno tretira mlade ljude s poteškoćama u ponašanju.
Takvim teškim, ali za dijalog svejedno nužnim temama, redatelj Tim Mielants (s Murphyem je već surađivao kroz više prilika uključujući i fantastičnu dramu ‘’Small Things Like These’’) prilazi jednim intenzivnim, gotovo frenetičnim ritmom i poludokumentarističkim, moglo bi se reći i sirovim stilom uz koje dodatno pojačava osjećaje pritiska, napetosti i neizvjesnosti. S druge strane, Mielants u takvom materijalu pronalazi i dovoljno prostora za naglašavanje ljepote i poetike kaotičnih života svojih protagonista.
Bilo bi nepravedno zaključiti kako je ovo isključivo trijumf Murphyja kao glumca i producenta jer zasluge se mogu pripisati baš svima koji su bili uključeni u realizaciju ovog malog, ali divnog filma, kako ispred, tako i iza kamere.
Neki će mu možda zamjeriti na povremenom gubitka fokusa i scenarističkom zanemarivanju pojedinih likova čije su priče jednako nužne i siguran sam kako bi se kroz format kakve TV mini serije takve sitne opaske izgubile, no svejedno smatram kako će vas u konačnici dirnuti i potaknuti na drugačije razmišljanje.
OCJENA: 4.5/5
