Malo je živućih filmskih autora čije uratke možemo proglasiti vrhunskim primjercima sedme umjetnosti, ako ne i remek-djelima, prije negoli ih uopće stignemo pogledati u kinima, a Paul Thomas Anderson bez ikakve dileme spada u tu malu skupinu privilegiranih genijalaca.
To nam opetovano dokazuje kroz gotovo puna tri desetljeća svojeg nevjerojatnog filmskog djelovanja, a dočim sam ugledao najavu za njegov najnoviji ‘eksponat brilijantnosti’ po premijeri ‘okićenim’ i unisonim hvalospjevima kritike i kolega (npr. velikog Stevena Spielberga), nestrpljivo sam brojao sate do odlaska u kino. Mnogi ga već sad proglašavaju filmom godine, neki čak i posljednjih godina, a govori se glasno i kako će pomesti nadolazeće Oscare. Je li ‘’One Battle After Another’’ doista opravdao tu prestižnu titulu ili su mu je ‘estetski ugradili’ što u Hollywoodu zbog bolje prođe na kino blagajnama često čine, doznat ćete ubrzo.
Kad revolucionarna skupina imena ‘French 75’ predvođena neustrašivom Perfidijom Beverly Hills (Teyana Taylor) i stručnjakom za eksplozive – Patom Calhounom (Leonardo Di Caprio) upadne u jedan pogranični migracijski pritvor, oni ne samo da oslobađaju pritvorene ljude već usputno i postiđuju zapovjednika kampa, psihotičnog bijelog supremacista – bojnika Lockjawa (Sean Penn). Perfidija i Pat tijekom svojih revolucionarnih djelovanja začnu čvrstu i strastvenu vezu iz koje se rodi malena Charlene, no Lockjaw im je na tragu. Dobar dio skupine biva uhićen ili likvidiran, dok se Pat i Charlene uspiju sklonuti na sigurno koristeći lažna imena – Bob i Willa.
Šesnaest godina kasnije, Willa je odgovorna, smjela i inteligentna djevojka koja pokušava graditi život izvan očevih striktnih i pomalo paranoičnih pravila dok se on u isto vrijeme posve zapustio uz svakodnevnu konzumaciju alkohola i marihuane. I dok je Bob bio uvjeren kako ih vlasti nikad neće pronaći, Lockjaw je u međuvremenu napredovao do čina brigadira te je dobio priliku za ulazak u tajno društvo visoko rangiranih bijelih supremacista.
Neograničeni resursi i informacije uhićenog člana skupine naveli su ga na trag Bobu i Willi. Bob će iznova morati preuzeti odgovornost kako bi spasio svoju voljenu kćer, no to neće biti tako laka zadaća stoga se za pomoć obrati Willinom treneru borilačkih vještina – Sergiju St. Carlosu (Benicio Del Toro)…
Da će ovo gledateljsko/filmofilsko iskustvo u mnogočemu biti drugačije, zaključio sam dok se tog vrelog poslijepodneva na inače polupraznoj kino blagajni iza mene iznenada pojavila zajednička skupina od dvadesetak muškaraca starosne dobi u rasponu od 20 do 60 godina. Ouuukeeej. Ti ‘dečki’ nisu sigurno došli na proslavu dječjeg rođendana ili na kakav crtić. Kvragu, neki čak ostavljaju i dojam kao da nikad nisu ni bili u kinu, a da bi stvari ispale još bizarnije, za njih je grupne ulaznice kupila djevojka u pratnji još dvojice mladića. Bit’ će ovo zanimljivo, pomislio sam.
Tako je u jednu ruku i ispalo jer su se dotični nakon nekog vremena, točnije, tijekom projekcije uistinu počeli ponašati kao djeca neprestano odlazeći na WC dok nam se pred očima vrtjela prava čarolija. Možda većina njih pati od problema s prostatom. Nebitno. Odlutao sam u sasvim nebitnu priču. Bitno je ono što se događalo na velikom platnu.
Andersonu je za oko još davno zapela knjiga ‘’Vineland’’ (1990.) proslavljenog pisca Thomasa Pynchona, čovjeka čiji je crnohumorni neo-noir ‘’Inherent Vice’’ majstorski obradio/adaptirao u istoimeni film 2014. Premda je radnja svih njegovih dosadašnjih filmova bila smještena u neki drugi vremenski period, Anderson je ovaj put imao potrebu radnju plasirati u sadašnjost. Sadašnjost koja grca u problemima, kako globalno, tako i njegovom S.A.D.-u. Uz Pynchonov literarni predložak, u glavi mu se vrzmalo još nekoliko ideja i potraga za pravom pričom se pretvorila u dvadesetogodišnju misiju mozganja. Postalo je kristalno jasno kako je ovaj film postao njegov do sad najosobniji projekt. Ideje u čijem fokusu su bili lovac na ucjene i mlada aktivistica spojio je s Pynchonovim romanom ili barem određenim fragmentima istog, ali i aktualnim društveno političkim previranjima, odnosno, temama generacijskog jaza, radikalizma, ekstremizma i sverastuće polarizacije među općom populacijom.
Ambiciozno, kaotično, smjelo, ali i besprijekorno osmišljeno i realizirano. Malo tko bi bio sposoban ukrotiti toliko ideja, ogrnuti ih debelim slojem crnog humora i izravnog, beskompromisnog komentara ludih vremena u kojima živimo. Vremena u kojima su sukobi između starih i modernih načina razmišljanja postali krajnje ekstremni i nasilni. Anderson u svojoj misiji nije nikog štedio i na njegovom putu obračuna s glupošću su se podjednako našli i stupidni bijeli supremacisti kao i samoprozvani revolucionari. Nasilje i osjećaj nadmoći jednako bude libido i seksualni nagon i kod jednih i kod drugih. U prijevodu, ‘jezikovu juhu’ su dobili i ekstremno desni i ekstremno lijevi.
Naravno, ne bi to bilo to da ovaj majstor nije u svoj ‘stvaralački kotao’ ubacio još pokoji snažan ‘začin’, a tu se svakako izdvaja ona topla i emotivna priča o odnosu oca i kćeri. Kako nam i sam naslov (‘Jedna bitka za drugom’) simbolički kazuje, borba je svakodnevna. Borba generacija, roditelja i djece, starih i novih ideja, osobnih sloboda i društvenih ograničenja. Borba koja traje i nikad ne prestaje. Koliko god intrigantno zvučala prvotno zamišljena borbeno-glumačka postava u kojoj su se trebali naći Viggo Mortensen i Joaquin Phoenix, teško mi je zamisliti da bi uspjeli nadmašiti nadahnuta izdanja veličanstvenog Di Caprija (zamislite neurotičnu verziju Phoenixova lika iz ‘’Inherent Vicea’’ pa čak i Bridgesovog ‘Lebowskog’), a posebice Seana Penna koji je podsjetio na svoja najbolja glumačka izdanja (ne bih mu isključio nominaciju za Oscara).
Benicio Del Toro je s druge pak strane majstorski odradio zen rolu mudrog i staloženog ‘senseija’ koji sve probleme rješava u po muke, Teyana Taylor je iznenađujuće uvjerljiva kao karakterno podvojena revolucionarka, a za fantastičan filmski debi se pobrinula i mlada Chase Infiniti koja je bez imalo problema parirala raspoloženima Di Capriju i Pennu.
P.T.A. – što reći o njemu, a da već ne znamo? Čovjek je stvorio još jedno čudo koje duuugooo nećete izbrisati iz misli. Ostvarenje koje istovremeno nasmijava, uzbuđuje, potiče na razmišljanje i divljenje. Kako kroz učestalu primjenu krupnih kadrova svojih glavnih protagonista, hvatanja emocionalnih, humornih i dramatskih segmenata, tako i kroz vrhunski osmišljen prizore akcije i potjere (kako je i sam Spielberg izjavio: ‘U ovom filmu ima više akcije negoli u svim prijašnjim Andersonovim filmovima zajedno’.)
Priznat ću da mi je trebalo nešto vremena da emocionalno ulovim taj njegov brzojureći vlak pomno organiziranog kaosa, ali kad sam konačno sjeo za svoje mjesto, nisam niti stigao primijetiti da je ta nezaboravna, gotovo trosatna vožnja proletjela u samom treptaju oka. Da, mogao bih ga skoro iznova ponoviti u kinu, a vi, što čekate?
Film godine? Vrlo izgledno.
OCJENA: 5/5
