U ovom tekstu podsjetit ću vas da nikad niste prestari za otkrivanje nove dobre glazbe i kako je potrebno dati priliku mladim umjetnicima da se predstave publici, kritičarima i organizatorima koncerata uživo!
Blank page, hello there. Nema mi gorih uvoda od ”Bio je lijep sunčan dan“ i „Živimo u vremenu“.
Ah ! Morat ću.
Živimo u vremenu u kojem je više nego ikad potrebno ići na svirke.
Koliko god vam se činila isprazna ona floskula „glazba povezuje ljude“, možda je dobro povremeno je se podsjetiti.
Ovih dana zaoštravanja koja su se pojavila po naslovnicama i društvenim mrežama, sloj netolerancije, srdžbe, trigeriran pa i ne samo jednim umjetničkim događajem, teško je biti ravnodušan. Počela se stvarati lavina i odjednom je SVE došlo pod povećalo, svaka buduća manifestacija može postati sigurnosno izazovna (stvarno? Treba li i neke knjige paliti?).
Upravo o tome razmišljam ovih dana dok boravim u Šibeniku na trećem izdanju SHIP festivala.
Zamišljen je kao spoj konferencije i koncerata – svojevrsna platforma za suvremene glazbenike i one koje se bave produkcijom, organizacijom i ostalim sastavnim djelićima kompletne glazbene ”mašinerije”, kako bi je mogli nazvati. S tim da sami koncerti podsjećaju na smotre (nisu natjecateljskog karaktera), a mene na svirke kakve sam nekad redovno ”pohađala” u svom Zadru, samo SHIP ih brate mili servira u vrhunskim uvjetima.
Jer kada mladom bendu date vrhunske uvjete, oni će učiniti baš ono što treba – eksplodirati.
Predstavit će vam se u najboljem mogućem smislu, zablistati na sceni, ubosti vas direktno u neurone i glija stanice, a neki će vam cijelo tijelo dovesti u stanje kakvo bi moglo biti uzimanjem ilegalnih tvari – samo se trebate prepustiti.
Takav sam osjećaj imala na otvorenju SHIP festivala u Kući umjetnosti Arsen, gdje je nakon uvodnog pozdrava ekipe organizatora na scenu izašao trio Nemeček.
Pošto sam valjda jedna od malobrojnih ljubitelja glazbe koja nije bila na In music festivalu (metalka u meni još se ne da) nisam dovoljno upoznata s najfriškijom domaćom pa i europskom glazbenom scenom – moj grijeh!
Ono što sam čula na Youtubeu, jer eto ipak nisam toliko zatvorena za neke nove bendove u životu nakon svetog Rammsteina, nije me ni blizu pripremilo na brutalnu svirku kakvu su isporučili Nemečeci – i to negdje u 18 sati popodne, odmah nakon kave u Azimuta.
U mraku i tamnoplavom ambijentalnom lightu i pari, zagrmio je taj bend, kraut rokerski slavenski pjev, njihov sound me potpuno prebacio, a klavijaturist svojim performansom uvjerio da nema do žive svirke.
Energiju s pozornice prenijeli su na publiku.
Uživo nije isto kao s bilo kojeg medija.
I tako se zakotrljala priča, zaplovio je po treći put SHIP – taj ludi brod koji zaista pokazuje da je svijet ljepše mjesto kada se na jednom mjestu nađu ljudi koji stvaraju nešto s jednakim entuzijazmom i strašću.
Konferencijski dio festivala i ove godine ima mali milijun panela, susreta i radionica, ne možete sve stići ni kad bi htjeli. Program je bogat i pun atraktivnih aktera u glazbi. To je odlična priča o umrežavanju.
Šibenik je ugostio producente, agente, menadžere, novinare i druge profesionalce glazbene industrije, stvarajući prostor za razmjenu znanja, iskustava i za nove suradnje.
Uz već najavljenog legendarnog Kevina Colea (KEXP) i prestižne medijske partnere ovogodišnjeg izdanja – Rolling Stone UK, CLASH i The Line of Best Fit – u Šibeniku boravi niz velikih imena svjetske glazbene scene i festivalskog menadžmenta. Među njima su Lisa Branigan (Glastonbury Green Futures Festivals / Re-play Music C.I.C., UK), Mark Bona (Sziget Festival, HU), Caitilin-Finn Ballard (ATC Live, UK), Christine Semba (WOMEX, Piranha Arts, FR/DE), Christof Ellinghaus (City Slang, DE), Ellie Rumbold (Partisan Records, UK/DE), Filip Košťálek (Colours of Ostrava, CZ), Sofia Ilyas (Beatport, UK) i Wiecher Troost (Amsterdam Dance Event, NL).
Četiri dana biti u epicentru globalnog glazbenog umrežavanja je baš za poželjeti!
Odličan mi je bio Live Session dio gdje bi nam prvo pustili stvar nekog izvođača, a onda su o njoj razgovarali stručnjaci s različitih područja, svatko sa svojim dojmom i komentarom, uživo – dok su u publici bili i ti isti izvođači.
Manji koncerti su u Kući Arsen i klubu Azimut, a nešto veći su open air, na divnoj tvrđavi Sv. Mihovila, koja ima deck i hall, palubu i potpalublje. Jedan bend slušate ”gore”, a kada on završi, idete ”dolje” na sljedeći. Doslovno ste na dva kata i plovite iz žanra u žanr, iz stila u stil, iz jednog eksperimenta u drugi, a zanimljivo vam je i promatrati publiku kako reagira, kako je kome netko ”legao”.
Pop, punk, rock, indie, elektronika, foolk, jazz, noise i svi moguće fuzije … Ovo je za mene bilo nešto poput večere sa više slijedova, i baš je gušt probati sve te nove glazbene okuse. Showcase festival opravdava svoj naziv! Neukrotivi bas i bubanj koji su stopljeni s ambijentalnim, mračnim i distorziranim synthevima te napadnim i melodičnim vokalima kakav sam čula na svirci benda DJECA! sigurno je iskustvo koje se ne može ni blizu mjeriti sa slušanjem preko streaming servisa.
Jedan od najiščekivanijih nastupa na open air pozornici sv. Mihovila bio je onaj Kalush orchestra iz Ukrajine. Moju je pažnju pokupio i Ivan Grobenski, kao i Ki Klop. Nije me sram priznati – prvi put čula sam za ovaj bend i eto, dolaze nam uskoro u Zadar pa ih svakako preslušajte prije svirke.
A danski Smag Pa dig selv potpuno je zapalio publiku u ”podpalublju” tvrđave. Kako je taj bas saksofon moćan, ljudi moji!
Da, glazbu treba izvaditi iz podruma, garaže, sobice, studija, iz FOLDERA u kojem ju je pohranio – individualac ili skupina. Uvjerili ste se već da bend može činiti i jedna osoba – zahvaljujući tehnologiji, danas je u glazbenoj produkciji sve moguće. Znači li to da je sve već izmišljeno, prežvakano, i treba li uopće dati priliku suvremenim autorima, nevezano za žanr?
Nakon ovog SHIP-a moj je odgovor sasvim jasan.
P.S. Naša ekipa iz udruge Vlajter ego Benkovac osigurala je sredstva na natječaju AJMO! što smo doznali na proglašenju dobitnika na SHIP-u, što znači da se možemo već sada nadati dobrim koncertima u danima koji dolaze!
