Igrom slučaja, domaća kina su nas tijekom perioda od samo dva tjedna odlučila počastiti ne s jednom već dvije kritički hvaljene adaptacije romana majstora užasa (ali i šire), legendarnog Stephena Kinga! Prva je na red došla friško opjevana distopijska triler drama ‘’The Long walk’’, no osobno ne dijelim oduševljenje većine svojih kolega. Zašto? Dozvolite mi da vam objasnim.
Nekih tri desetljeća u budućnosti, SAD su nakon velikog rata postale ‘žrtva’ totalitarističkog režima predvođenog nemilosrdnim Majorom iliti po naški, Bojnikom (na rubu karikature zaigrani Mark Hamil). Kako bi potaknuli žitelj na veću marljivost i žrtvu, režim svake godine priređuje natjecanje nazvano ‘Dugi hod’ na kojem sudjeluje 50 dobrovoljno prijavljenih mladića koji predstavljaju svoje države. Tko god dođe do cilja, a smije biti samo jedan pobjednik, osvaja izdašnu novčanu nagradu i ostvarenje bilo koje želje. Među natjecateljima se tako nađu i Raymond Garraty (Cooper Hoffman) i Peter McVries, mladići s vrlo traumatičnim životnim pričama koji jako brzo uspostave čvrsto prijateljstvo, no niti jedan od njih nije svjestan kako su pravila natjecanja iznimno striktna i brutalna te da ih do cilja očekuje šetnja života…
Zvuči poprilično napeto, zar ne? Paaa…krenimo od samog početka. Stephen King je istoimenu knjigu objavio davne 1979. pod pseudonimom Richard Bachman, no napisao ju je još tijekom svojih studentskih dana drugom polovicom 60-ih. Nakon što je postao iznimno popularan i zahvalan izvor za filmske adaptacije u nemaštovitom Hollywoodu, svaka njegova objavljena priča ili knjiga su se našli na radaru darovitih i/ili nadobudnih filmaša, a takav slučaj je bio i s distopijskom knjigom ‘’The Long Walk’’. Prvo slavno ime koje se ozbiljno vrtjelo oko ideje adaptacije bio je proslavljeni horor meštar George A. Romero, ali od toga u konačnici nije bilo ništa. Šteta. Novim ozbiljnim ‘igračem’ pokazao se Frank Darabont, čovjek koji se itekako potvrdio kao iznimno pouzdani znalac kad su u pitanju adaptacije Kingovih djela (op.a. ‘’The Shawshank Redemption’’, ‘’The Green Mile’’, ‘’The Mist’’…), no i on je tijekom vremena ispao iz te priče. Govorkalo se neko vrijeme i o talentiranom Norvežaninu Andréu Øvredalu, ali ni od toga u konačnici nije bilo ništa.
Što je to točno privlačilo Kingovom materijalu sve te istaknute žanrovske autore da su toliko bili navučeni na ideju snimanja filma? Razloga je podosta. Naime, Kingova naizgled jednostavna priča o brutalnom maratonu simbolički predstavlja sam život, odnosno, neprestanu ljudsku borbu za preživljavanjem. S druge strane, ona također pruža kritiku i odgovor na autoritarne režime i njihovu potrebu za kontrolom. U konačnici, tu se nalaze i Kingove učestale teme prijateljstva, odrastanja, solidarnosti i empatije. Uzevši u obzir neosporivu i zastrašujuću činjenicu kako živimo u iznimno opasnim vremenima gdje je društvo iznimno polarizirano, a kontrola nad životima malih ljudi nikad nije bila veća, ne čudi kako su producenti bili odlučni u namjeri da Kingova knjiga konačno zasluži svoju filmsku adaptaciju.
Njihov je redateljski izbor u konačnici bio Francis Lawrence, čovjek koji je itekako znao kako na najbolji način oživjeti literarni distopijski materijal (op.a. serijal ‘’The Hunger Games’’), no moram priznati kako je ovoj intrigantnoj priči prišao poprilično ziheraški. Za film u kojem su likovi gotovo neprestano mobilni, stvari se kreću poprilično tromo, a ponekad djeluju posve statično. Likovi su scenaristički (JT Mollner) podosta izmijenjeni u odnosu na one u romanu te su prilagođeni vremenima u kojima živimo, ali Lawrence ih neopravdano i nepravedno zasipa neprobavljivom dozom patetike (posebno naglašenu iritantno melodičnom glazbom Jeremiaha Fraitesa).
Dijaloški stvari poprilično osciliraju, a to se prvenstveno odražava na glumački pristup inače sasvim solidno okupljenog ansambla iz kojeg svakako moram izdvojiti talentiranog Coopera Hoffmana, sina neprežaljenog velikana Phillipa Seymoura Hoffmana, koji je imao nezavidan i emocionalno stresan zadatak povezivanja svojeg lika s tragično stradalim ocem. Poseban spomen je zaslužio i sve popularniji britanski glumac David Jonsson kojeg mnogi pamte po ulozi androida Andyja iz ZF spektakla ‘’Alien: Romulus’’, odnosno, Charlie Plummer kao psihotični Barkovitch, lik koji se ne može nositi s posljedicama svojih nepromišljenih djela.
Svako od njih, uključujući i dobar dio ostatka glumačkog castinga kroz svoje likove u mnogočemu reflektira sliku moderne Amerike, bilo da je riječ o rasnim ili staleškim pitanjima i položajima, bilo o činjenici da simbolički predstavljaju određene države ili ustaljene američke pojmove poput kompetitivnosti, religije ili političkih uvjerenja. Lawrence nažalost sve te intrigantne Kingove teme proteže na jedan suzdržan, nerijetko sasvim trom način što dakako narušava cjelokupan dojam i sam ritam filma. Mišljenja sam kako se u sličnoj tematici daleko bolje snašao kroz spomenuti ‘’The Hunger Games’’ serijal negoli je to ovdje slučaj što je u biti prava šteta. Nakon svega navedenog, pomalo žalim što svoj redateljski pečat na ovako zahvalan materijal nisu otisnuli svi navedeni potencijalni autori koji su se desetljećima vrzmali oko projekta. Nadam se da će bolji dojam po pitanju recentnih Kingovih adaptacija ostaviti Mike Flanagan čiji ‘’Life of Chuck’’ u kinima očekujemo idućeg tjedna.
OCJENA: 3.5/5
